Piše: Angela Bonacin

Dok šetamo kroz grad, zauvijek sjedinjeni s onim što je moglo biti, a nije, i s onim što će doći i možda nas neće pronaći čitave, brojimo posljednje prosinačke vratolomije naših misli. Vjetar izbacuje prolome nedorečenosti. Utiskuje se u naše plućno krilo. Znamo koje ulice smrde na mokraću i gdje se hvata plijesan protutnjalih fantazija. Netko ispisuje poruke po zidovima, kao da ih kiša neće isprati.

Tu su sve naše postaje. Jednom smo se gledali licem u lice, sad vidimo lice grada. Moramo ga uljepšati mislima.
Maja slika prostor i izbacuje stari namještaj iz glave. Prekriva platno čudnim sjenama i kroz prozor prati sakupljače boca. Kaže da imaju dobar ulov.

Kad vjetar podivlja kese se zalijepe za prolaznike i svi ih tjeraju psovkama. Želimo sa njima razgovarati o stvarima sa televizije. Zanima nas koji ih je zakon najviše osakatio i čekaju li proljeće.

Ptice su odletjele. Jutros su nestale prema jugu geografski nenaseljivom. Otpratili smo ih pogledom. Opet će nas pronaći kad zatopli.

Grad se nakitio šutnjom. Tu ne pomaže ni gromoglasni urlik plastičnih suvenira. Mi smo se skutrli u pjesme.
Imamo tople rukavice u džepovima i masno sjajilo protiv hladnoće. Pričamo o događanjima i vrijeme prolazi.

Maja slika portrete samo onima kojima imaju prednje zube. Ne voli šuplje osmijehe. Vremena su dovoljno ružna i bez njih. Uvijek pronalazi razloge da ništa ne naslika.

Kad ponestane razloga onda optuži prostor. Kažem da ne smijemo prestati stvarati. To zvuči obećavajuće.
Uvijek možemo prčkati po mitologiji. Jebeš grad. To zvuči kao da ćemo ove zime zasukati rukave.

Sretne smo. U najmanju ruku zadovoljne prosperitetom.
Sve je dobro dok još imaš koga i što oživjeti.
Praznička sjeta na trotoarima. Valovi su neugodni nedjeljama.

Svi u celofanu nose kolače i čekaju autobuse za daleko. Oni sa velikim brojevima odlaze prema selima. Božić se kotrlja vlakovima u unutrašnjost.

Koštunjave prilike prose za kartu. Putuju u obližnju ulicu.
Starci su se najeli bonova. Smrde na kupus.
Tražimo suncokrete. Raslinje se podrezalo do korijena.
Mi smo zimzelene.

Imamo tople rukavice u džepovima i masno sjajilo protiv hladnoće. Pričamo o događanjima i vrijeme prolazi.
Brodovi se meškolje u luci. Koža nam puca do očnih šupljina. Suho je i mokro naše čekanje.
Obala se spušta pod koracima. Fijuk vjetra briše pjesmu uličnih svirača.

Pitam je :“Hoće li se dogoditi smak svijeta?“
Kaže: „Koga briga?“

Na televizoru cijepaju kovanice. Iznad nas je polovica Mjeseca. Šećemo sinusoidom prema gore.