Piše: Marijan Grakalić

Moguće je kako je i ona tajanstvena i izgubljena ”Babilonska biblioteka” tek mjesto iz sna u kojemu svoje police i ladice pronalaze krhotine i fragmenti nastali po počelu što unatoč zapletenoj povijesti i onkraj svake utopije posjeduje klicu sveprisutne tragedije. Upravo na to podsjeća izložba ”Refleksije vremena 1945-1955” postavljena u ”Klovićevim dvorima” a koja donosi niz artefakata iz onog pobjedničkog poslije ratnoga doba koje je blistalo idealima novog društva i nade što prati svaki grandiozni zanos. Davno više nema onog duha koji je nosio udarnike tadašnje socijalističke izgradnje čije goleme fotografije stoje u ovdje u hodniku, kao što nema niti općeg spomena o boli što izvire iz grafika za Goranovu ”Jamu” koje su naslikali Edo Murtić i Zlatko Prica i s kojima počinje čitava izložba. Sve to prekrila je tjeskoba današnjeg doba u kojem se onog prethodnog sjećamo dvojako, trojako ili ga pak najčešće prepuštamo zaboravu.

Tu je sve. Od maršalovih uniformi i kipova, štafetnih palica koje u to doba više nisu nošene za kralja i otađbinu već za Tita i socijalizam, do parola o bratstvu i jedinstvu, zidnih novina, nebrojenih praktičnih predmeta, umjetničkih slika, statua i raznovrsnih artefakata partizanske tradicije i socijalističkog čovjeka i njegovih ideala. Prikupljeni su na jednom mjestu i sada odvojeni od onih odavno otišlih isposnika revolucije što su činili živi temelj rađanja socijalizma. Melankolija posjeduje snažni nerv koji ponekad privodi svijesti one pritajne i nenadane strepnje. Tako su tu u umjetničkom pogledu vrhunski radovi Kršinića, Tartagle, Bakića, Radauša, Augustinčića, Murtića i brojnih velikih imena hrvatske i jugoslavenske likovne i kiparske scene. Daleko značajnijih, upečatljivijih i vrjednijih no što bi bilo oni koji bi se pak skupili kako bi recimo obilježili Tuđmanov period od 1990-2000. godine.

Učinim mi se da postoji i ponešto vidovito u svemu tome. Ponajprije u smislu kako pogled na prošlost ustvari može ublažiti sve te strašne istine koje je u naše živote donio prijelom jedne povijesne epohe, dok druga još nije stala na svoje noge. Danas se naša prošlost nameće često kao neka hereza protiv umjetnosti i kulture, pa ipak, gledajući sve te radove, očito je da su i danas zanimljivi i vrijedni te da po mnogo čemu nadilaze kvalitetom postojeću umjetničku praksu. Ustvari, to i ne zbunjuje. Uvijek i svugdje postoje umišljeni kondotijeri koji s ideološke pozicije vrednuju umjetnost, kako u socijalizmu tako i u ovo moderno vrijeme još uvijek ne-emancipirano od brojnih surogata isključivosti.

Možda za to doba koje se tamo diči velikim dosezima ne postoji niti zemlja niti nebo gdje bi našlo svoj grob i počivalo u miru. Svaka je tragedija također neka vrsta utopije, pa i onda kada nas prošlost ugrize za srce usred zamišljene Babilonske biblioteke.