Priredio: Marijan Grakalić

U ovom feljtonu od šest nastavaka upoznati ćemo vas s osnovnim naglascima iz knjige Luisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera ”Jutro čarobnjaka” koju je u nas objavila nakladnička zadruga Eneagram iz Zagreba.

Njemačke inženjere, čiji se posao u početku sastojao u izrađivanju raketa koje će poslati u svemir prve umjetne satelite, zapriječili su u dovršavanju rakete V2 sami nacistički vođe. General Walter Dornberger rukovodio je Peenemundeovim pokusima iz kojih su proistekli strojevi na daljinsko upravljanje. Ti su pokusi zaustavljeni da bi generalovi izvještaji bili preneseni pobornicima Horbigerove kozmogonije. Trebalo je ponajprije doznati kako će se ti strojevi ponašati u prostoru, u “vječnom ledu”, i neće li silovanje stratosfere pokrenuti kakvu katastrofu na zemlji.

General Dornberger u svojim “Memoarima” priča da su nedugo poslije toga radovi ponovno bili obustavljeni na dva mjeseca. Fuhrer je bio sanjao da raketa V2 neće funkcionirati, odnosno, da će se nebo osvetiti. Kako se taj san odigrao u stanju posebnog transa, upravitelji su ga smatrali vrjednijim od mišljenja tehničara. Iza znanstvene i organizirane Njemačke bdio je duh starih magija. Taj duh nije mrtav. U siječnju 1958., švedski inženjer Robert Enstroem uputio je Akademiji znanosti u New Yorku dopis da bi pozvao SAD na oprez s astronautičkim pokusima. “Prije nego što nastavite s takvim pokusima, trebalo bi na nov način proučiti mehaniku neba”, izjavio je taj inženjer. I nastavio je u horbigerovskom tonu: ”Eksplozija H-bombe na Mjesecu mogla bi pokrenuti strašan potop na zemlji.” U tom se čudnom upozorenju krije paraznanstvena ideja o promjeni Mjesečeve gravitacije i mistička ideju o kazni u svemiru u kojemu se sve odražava u svemu.

Te ideje (koje inače nisu za potpuno odbacivanje ako želimo sva vrata spoznaje ostaviti otvorenima) u svom urođenom obliku i dalje zapanjuju. Prema rezultatima jedne poznate ankete, Amerikanac Martin Gardner procjenio je 1953. da u Njemačkoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama ima više od milijun Horbigerovih učenika. U Londonu, H. S. Bellamy već trideset godina radi na uspostavljanju antropologije koja vodi računa o padu prvih triju Mjeseca i o postojanju sekundarnih i tercijarnih divova. Upravo će on nakon rata tražiti od Rusa odobrenje za vođenje ekspedicije na planinu Ararat na kojoj je kanio otkriti Zavjetni kovčeg. Agencija Tass kategorički ga je odbila, Sovjeti su Bellamyev intelektualni stav proglasili fašističkim smatrajući da takvi paraznanstveni pokreti mogu “probuditi opasne sile”. U Francuskoj, gospodin Denis Saurat, sveučilišni profesor i pjesnik, postao je Bellamyev glasnogovornik, a uspjeh djela Velikovskog pokazao je da su mnogi osjetljivi na magijsko poimanje svijeta. Konačno, podrazumijeva se da intelektualci pod utjecajem Renea Guenona, a također i Gurdjijevljevi učenici pomažu horbigerovcima. Godine 1952. njemački pisac Elmar Brugg objavio je veliko djelo u čast “ocu vječnog leda”, “Koperniku dvadesetoga stoljeća”. Napisao je: ”Teorija vječnog leda nije samo veliko znanstveno djelo. To je otkriće vječnih i neraskidivih veza između svemira i svih događaja na zemlji. Ona sa svemirskim događajima povezuje kataklizme pripisane klimi, bolesti, smrti, zločine, a otvara i potpuno nova vrata prema spoznaji o kretanju čovječanstva. Šutnja klasične znanosti po tom pitanju može se objasniti jedino zavjerom mediokriteta.”

Veliki austrijski romanopisac Robert Musil, čija se djela mogu usporediti s djelima Prousta i Joycea, dobro je proučio stanje umova u Njemačkoj u trenutku kada je Horbiger doživio trenutak nadahnuća i kada kaplar Hitler stvara san o iskupljenju svoga naroda. On piše: ”Predstavnici duha nisu bili zadovoljni… Njihovim mislima nije bilo odmora jer su se vezivale uz onaj neukrotiv dio stvari koji vječito luta ne dovodeći se nikada u red. Tako su se konačno uvjerili da je doba u kojemu žive posvećeno intelektualnoj neplodnosti, te da ga može spasiti jedino neki izvanredan događaj ili osoba. Tada se, među onima koje nazivamo “intelektualcima”, rodila želja za “iskupljenjem”. Bili su uvjereni da će život stati ako uskoro ne dođe neki mesija. To bi bio, već prema slučaju, mesija medicine, koji će “spasiti” Eskulapov zanat od laboratorijskih istraživanja dok ljudi pate i umiru a nitko se o njima ne brine; ili mesija poezije koji će biti u stanju napisati dramu koja će u kazališta privući milijune ljudi, a koji će ipak biti originalan u svojoj duhovnoj plemenitosti. Osim tog uvjerenja da nijedna ljudska djelatnost ne može biti spašena bez uplitanja određenog mesije, postojao je, dakako, i banalan i posve surov san o mesiji koji će na žestok način iskupiti sve.” I neće se pojaviti samo jedan mesija, ako se smijemo tako izraziti, nego društvo mesija s Hitlerom na čelu.

Jedan od tih mesija je Horbiger, i njegova paraznanstvena koncepcija zakona svemira i epske povijesti čovječanstva odigrati će odlučujuću ulogu u Njemačkoj “otkupitelja”. Čovječanstvo dolazi iz daljih i viših krajeva nego što mi to mislimo, i čeka ga čudesna sudbina. Hitler, u stanju trajnog mističkog nadahnuća, svjestan je da postoji zato da bi se ta sudbina ostvarila. Njegova ambicija i misija za koju je zadužen beskrajno nadilaze domenu politike i domoljublja. ”Morao sam se poslužiti idejom o narodu”, rekao je ”jer je bila prikladna, ali već sam tada znao da ona može vrijediti samo privremeno… Doći će dan kada čak ni kod nas u Njemačkoj neće ostati bogzna što od onoga što nazivamo nacionalizmom. Na svijetu će postojati svjetsko društvo učitelja i gospode.”

Politika je samo vanjsko očitovanje, praktična primjena i trenutak religiozne vizije zakona o životu na zemlji i u svemiru. Čovječanstvo ma sudbinu koju obični ljudi ne mogu pojmiti, čiju viziju ne ogu podnijeti. To je sačuvano za rijetke inicirane.”Politika je,” još je rekao Hitler, ”samo praktičan i fragmentaran oblik te sudbine.” To je egzoterijska strana doktrine, s njenim sloganima, društvenim činjenicama i ratovima. Ali postoji i ezoterija. Razlog zašto Hitler i njegovi prijatelji ohrabruju i podržavaju Horbigera izvanredan je pokušaj da se na temelju znanosti, ili pseudoznanosti, obnovi duh drevnih doba prema kojemu su čovjek, društvo i svemir podređeni istim zakonima, prema kojem su kretanje duša i kretanje zvijezda usporedni. Tako se borba između leda i vatre, iz koje se rađaju, umiru i ponovno rađaju planeti, odvija i u samom čovjeku.

Elmar Brugg je vrlo ispravno napisao: ”Svemir za Horbigera nije mrtav mehanizam čiji se dio kvari sam od sebe da bi na kraju propao, nego je to živi organizam u najčudesnijem smislu riječi, živo biće u kojemu se sve odražava u svemu i koje iz generacije u generaciju održava svoju silnu snagu.” To je bit Hitlerove misli, kako je to dobro zapazio Rauschning: ”Možemo shvatiti Hitlerove političke planove samo ako poznajemo njegove skrivene misli i njegovo uvjerenje da je čovjek u magičnom odnosu sa Svemirom.”

To uvjerenje, koje je jednako uvjerenju mudraca prošlih stoljeća, a koje upravlja umom naroda koje nazivamo “primitivnima” i podržava istočnjačku filozofi ju, na današnjem se Zapadu nije ugasilo, a možda mu čak, na neočekivani način, znanost vraća njegovu snagu. No, u iščekivanju toga, nailazimo na njega u grubom obliku, primjerice kod ortodoksnog Židova Velikovskog čije je djelo Sudar svjetova godine 1956.- 1957. postiglo svjetski uspjeh. Prema mišljenju vjernih pristaša vječnog leda, isto tako i prema mišljenju Velikovskog, ono što činimo moglo bi imati odjeka u svemiru, i Sunce na nebu moglo se zaustaviti u čast Jošue. Hitler je s razlogom nazvao svog osobnog astrologa “opunomoćenikom matematike, astronomije i fizike”. Horbiger i nacistički ezoterici promijenili su ponešto metode znanosti, a donekle čak i njezin smjer. Na silu su je pomirili s tradicionalnom astrologijom. Sve što će nakon toga biti učinjeno na polju tehnologije, u silnom nastojanju da se Reich materijalno ojača, bit će moguće obaviti, prividno, izvan tog duha: oni su dali poticaj, u osnovi svih znanosti je tajna znanost, magija. ”Postoji”, rekao je Hitler, ”jedna nordijska i nacionalno-socijalistička znanost koja je protivna židovsko-liberalnoj znanosti.” Ta “nordijska znanost” je ezoterija, ili bolje rečeno, njeno korijenje je u onome što čini bit svekolike ezoterije. Plotinove Eneade nisu slučajno bile s velikom pažnjom ponovno izdane u Njemačkoj i okupiranim zemljama. Eneade su čitali pripadnici malih skupina mističkih pronjemačkih intelektualaca za vrijeme rata, a jednako su tako čitali i hinduiste, Nietzschea i Tibetance. Ispod svakog Plotinova retka, primjerice, u njegovoj definiciji astrologije, mogli bismo staviti jednu Horbigerovu rečenicu. Plotin govori o prirodnim i natprirodnim odnosima čovjeka sa svemirom i svih dijelova svemira međusobno: ”Ovaj je svemir jedinstveno živo biće koje u sebi sadrži sva živa bića… Iako nisu u kontaktu, predmeti utječu jedni na druge i nužno imaju djelovanje.na daljinu. Svijet je jedinstveno živo biće, i zbog toga je nužno da bude sam sa sobom u prijateljstvu. U životu ne postoji slučajnost, već harmonija i jedinstven red.”

I naposljetku: ”Događaji ovdje dolje na zemlji u simpatetičkim su odnosima s događajima na nebu.” U trenutku pjesničko-religijskog nadahnuća William Blake, koji nam je malo bliskiji, vidi kako je sav svemir sadržan u zrncu pijeska. To je ideja reverzibilnosti između beskrajno malog i beskrajno velikog te o jedinstvu svih djelova svemira. Prema Zoharu: ”Sve ovdje dolje događa se kao i gore.” Hermes Trismegist: ”Ono gore jednako je ovome dolje.” A drevni kineski zakon kaže:”Zvijezde na svojim putanjama bore se za pravednike.’