Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost; Boris Dragojević

Znam da čudno zvuči kada kažem da mi nedostaju Božići mog djetinjstva, sa sredine sedamdesetih.Mnogi će na to reći „Svašta, tad se Božić nije ni smio slaviti!“. I baš zato jer se nije smio, slavio se sa više smisla i dostojanstva nego danas.

Božićno drvo ili krispan, kitio se prema tradiciji uvijek na sam Badnjak. Nije ga se moglo vidjeti okićenog u punom sjaju u predvorju kakvog velikog trgovačkog centra već početkom studenog, puna dva mjeseca ranije. Bila su to drugačija vremena, jer tada centri još nisu ni postojali, a ljudi su umjesto u šoping nedjeljom odlazili na misu.
Mada se „nije smjelo“.

Danas se smije, ali su iz nekog razloga crkve ipak poluprazne, a šoping centri krcati, mada se u Hrvatskoj više od devedeset posto stanovnika izjašnjavaju kao katolici, i slave Božić.

Početkom prosinca časopisi i magazini počnu nas prosto bombardirati slikama kako ćemo urediti dom za praznike, kako ćemo okititi drvce, i što ćemo jesti. Hrana je postala prava pošast, toliko se govori i piše o njoj kao da svatko ima po tri želuca, kao da slavimo Božić da bismo se napokon dobro najeli!

Davnih sedamdesetih Božić je bio radni dan kao i svaki drugi, jer u socijalizmu se nije smjelo javno slaviti.
Ali se moglo raditi bez straha.

Danas se može slaviti do mile volje, ali više nema gdje raditi, jer je privreda upropaštena, a armija nezaposlenih svakim danom sve bliže bijedi.

Po riječima moje mame, koja je radila u pogonu jedne velike zagrebačke tvornice, taj dan muškarci su dolazili na posao u odijelima. Žene bi donijele kolače, i neko piće, pa se nakon pauze nije više radilo, jer se znalo koji je dan, iako se baš nisu pjevale božićne pjesme. No, bilo je svečano, i obilježavalo se.

Kod kuće, za ručak smo imali uglavnom pečenu kokoš s mlincima, i bila je to poslastica.

Uvečer se obavezno išlo u crkvu, veselila sam se božićnim pjesmama, a putem smo gledali okićene borove koji su lijepo svjetlucali u prozorima duž ulice (tada je rijetko tko imao lampice), i birali najljepši. Pa bismo kod kuće dodali još koje drvo u vatru, da se dobro razgori, jeli kolače, pjevali „Narodi nam se“ i „Svim na zemlji“, pričali priče, ili igrali društvene igre.

Bilo je toplo.
Bili smo sretni.
Bili smo mirni.

Božić je tada, kad se o njemu nije toliko govorilo bio nešto sasvim drugo nego što je danas. Današnji mi je jako nalik raskošno okićenom blistavom drvcu, ali kad se približiš vidiš plastičnu imitaciju iz supermarketa, koja svjetluca, ali joj fali najvažnije: život i miris šume. Smisao.

Posvuda samo lampice i plastika, i to u količini od koje svakog mora zaboljeti želudac.

Kao na pokretnoj traci američki kič filmovi koji se beskrajno repriziraju, i iritirajuće reklame od kojih prednjače osiguravajuća društva i tele kompanije nudeći vlastitu viziju sreće, blagostanja i ljubavi za sve ljude, a osobito za pretplatnike.

Umorna sam od toga. Beskrajno umorna!

I od Božića u kom nas pozivaju na beskrajno, sumanuto konzumiranje, a nigdje ni riječi o Njemu.

I zato mi nedostaju oni davni Božići! I jer nije bilo moguće javno slaviti, slavilo se intimno, iz srca iskreno, bez kumovanja marketinga i lukavih trgovaca koji su se sasvim razularili, i u kiču, i u pohlepi i u licemjerstvu .

Jednom riječi, bio je to tada skroman i dostojanstven blagdan.

Kako se i priliči rođendanu Onog koji je za mjesto svog rođenja odabrao štalicu. No biće da smo tu sitnicu u gužvama oko kupovine poklona sasvim zaboravili.