Priredio: Marijan Grakalić

U ovom feljtonu od šest nastavaka upoznati ćemo vas s osnovnim naglascima iz knjige Luisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera ”Jutro čarobnjaka” koju je u nas objavila nakladnička zadruga Eneagram iz Zagreba.

Unutar borbe između leda i vatre, koja je univerzalni ključ života, na zemlji postoje ciklusi. Hanns Hoerbiger, glavni nacistički kozmolog tvrdi da mi svakih šest tisuća godina bivamo žrtvama navale leda. Događaju se veliki potopi i katastrofe. Unutar čovječanstva, pak, svakih sedam stotina godina dolazi do udara vatre. Drugim riječima, svakih sedam stotina godina čovjek ponovno postaje svjestan svoje odgovornosti u toj kozmičkoj bitci. On ponovno postaje religiozan u pravom smislu riječi. Priprema se za buduće mutacije. Njegova duša raste do svemirskih razmjera. On ponovno otkriva smisao univerzalne epopeje. Ponovno je sposoban razlučiti ono što dolazi od čovjeka – boga, od onoga što dolazi od čovjeka – roba te je u stanju odbaciti iz čovječanstva sve što pripada osuđenim vrstama. Ponovno je neumoljiv i vatren. Ponovno je odan funkciji do koje su ga nekoć uzdigli divovi. Nismo uspjeli dokučiti kako je Hoerbiger opravdavao te cikluse i kako je povezivao tu tvrdnju sa svojim cjelokupnim sustavom. Ali Hoerbiger je izjavio, isto kao i Hitler, da je briga za koherentnost smrtni grijeh. Važno je ono što izaziva kretanje. I zločin je kretanje: zločin protiv duha je dobro djelo. Na kraju krajeva, Hoerbiger je znanje o tim ciklusima dobio nadahnućem. To svojim autoritetom nadilazi rasuđivanje. Posljednji se udar vatre dogodio s pojavom teutonskih vitezova. Mi smo bili pod novim udarom. Taj je udar bio povezan s nacističkim “Crnim redom”. Prestrašeni Hermann Rauschning, koji je još 1939. objavio ”Razgovore s Hitlerom”, nije posjedovao nijedan od ključeva Fuhrerove misli već je, ostavši i dalje dobrim humanističkim aristokratom, bilježio govore kojima se Hitler ponekad prepuštao u njegovom društvu: ”U njegove se govore stalno vraćala tema koju je nazivao “odlučujućim svjetskim preokretom”, ili zglobom vremena. Na planetu će se zbiti preokret čiju širinu mi ostali, neinicirani, nećemo moći shvatit. ” Hitler je govorio poput vidovnjaka. Stvorio je svoju biološku mistiku ili, ako hoćemo, mističnu biologiju koja je činila osnov njegove inspiracije. Stvorio je svoju osobnu terminologiju. “Stranputica duha” bila je čovjekovo napuštanje njegova božanskoga poziva. Postizanje “magijske vizije” za njega je bio cilj ljudske evolucije. Vjerovao je da je on sam već na pragu tog magijskog znanja, izvora njegovih sadašnjih i budućih uspjeha. Jedan minhenski profesor iz tog vremena napisao je, uz određen broj znanstvenih radova, i vrlo čudne eseje o primitivnom svijetu, o stvaranju legendi, o tumačenju snova kod plemena iz najstarijih vremena, o njihovim intuitivnim spoznajama i svojevrsnim transcendentalnim moćima koje su prakticirali da bi izmijenili zakone prirode. U toj zbrci bilo je govora i o Kiklopovom oku, čeonom oku koje je kasnije zakržljalo i pretvorilo se u pinealnu žlijezdu. Hitlera su fascinirale takve ideje. Čudo svoje vlastite sudbine mogao je objasniti samo djelovanjem skrivenih sila. Tim je silama pripisivao svoj nadljudski poziv da najavi čovječanstvu novo evanđelje. ”Ljudska vrsta”, govorio je ”od početka proživljava čudesno ciklično iskustvo. Ljudski rod prolazio je kroz iskušenja usavršavanja iz milenija u milenij. Sunčevo razdoblje čovjeka privodi se kraju; već možemo nazrijeti prve primjerke nadčovjeka. Najavljena je nova vrsta koja će potisnuti staro čovječanstvo. Isto kao što se svijet, slijedeći besmrtnu mudrost drevnih nordijskih naroda, neprestance mora pomlađivati propašću zastarjelih vremena i sumrakom bogova, i isto kao što solsticiji u drevnim mitologijama znače simbol životnog ritma, ne u ravnoj i neprekinutoj liniji, već u spirali, tako i čovječanstvo napreduje u nizu skokova i nazadovanja.”

”Kada se Hitler obraćao meni”, nastavlja Rauschning ”pokušavao je izraziti svoj poziv glasnika novoga čovječanstva racionalnim i konkretnim izrazima. Govorio je: “Stvaranje nije dovršeno. Čovjek je jednostavno došao do faze preobrazbe. Stara ljudska vrsta već je ušla u stadij zastarijevanja i preživljavanja. Čovjek se svakih sedamsto godina uspinje stubama, a ulog u toj borbi, još dugoročniji od onog prvog, je dolazak Sina Božjega. Sva stvaralačka sila usmjerena je na novu vrstu. Te dvije podvrste brzo evoluiraju u različitim smjerovima. Jedna će nestati, dok će druga procvasti. Ona će beskrajno nadmašiti današnjega čovjeka… Shvaćate li sada dublji smisao našeg nacional-socijalističkog pokreta? Oni koji nacionalsocijalizam shvaćaju isključivo kao politički pokret, znaju vrlo malo…”

Rauschning nije ništa bolje od ostalih promatrača povezao rasnu doktrinu sa Horbigerovim općim sustavom. A ona je na neki način povezana s njime. Ona je sastavni dio nacističke ezoterije čije ćemo ostale aspekte uskoro vidjeti. Postojao je propagandni rasizam: onaj koji su povjesničari opisivali i koji su sudovi, izražavajući svijest naroda, ispravno osudili. Ali postojao je i drugi rasizam, još dublji, a zasigurno i strašniji. On je ostao izvan dometa shvaćanja povjesničara i naroda, i između tih rasista s jedne strane i njihovih žrtava i sudaca s druge strane nije mogao postojati zajednički jezik. U zemaljskom i svemirskom razdoblju u kojemu se nalazimo, u iščekivanju novog ciklusa koji će na zemlji izazvati nove mutacije, drugačiju podjelu vrsta i povratak na diva – mudraca, čovjeka – boga, u ovom razdoblju na planetu zajedno žive vrste koje potječu iz različitih faza sekundara, tercijara i kvartara. Bilo je faza uspona i faza padova. Neke su vrste obilježene degeneracijom, druge najavljuju budućnost noseći klice sutrašnjice. Čovjek nije jedan od njih. Tako ljudi nisu potomci divova. Oni su se pojavili nakon stvaranja divova. Divovi su stvoreni mutacijom. Ali čak ni ovo osrednje čovječanstvo ne pripada samo jednoj vrsti. Postoji istinsko čovječanstvo, pozvano da upozna sljedeći ciklus, obdareno psihičkim organima koji su mu potrebni da bi odigralo ulogu u ravnoteži kozmičkih sila, čovječanstvo koje je predodređeno za epopeju pod vodstvom nepoznatih Viših bića koja će doći. A postoji i drugo čovječanstvo, koje je samo privid, koje ne zaslužuje to ime, i koje se zasigurno rodilo na ovoj planeti u nižim i mračnim razdobljima, u kojima su golemi dijelovi planete, nakon što se satelit srušio, bili samo pusta kaljuža. To je čovječanstvo jamačno stvoreno iz niskih i groznih bića kroz koja se očitovao propali život. Cigani, Crnci i Židovi nisu ljudi u pravom smislu riječi. Rođeni nakon pada tercijarnog Mjeseca, posljedica iznenadne mutacije, poput mucanja nesretnog kažnjene životne sile, ta “moderna” stvorenja (posebice Židovi) oponašaju čovjeka i zavide mu, ali ne pripadaju toj vrsti. “Oni su udaljeni od nas jednako koliko su životinjske vrste udaljene od prave ljudske vrste”, upravo je to rekao Hitler prestravljenom Rauschningu koji je kod Fuhrera otkrio viziju još luđu od vizije Rosenberga i svih teoretičara rasizma. ”Nije istina”, pojasnio je Hitler, ”da Židove nazivam životinjama. Oni su puno udaljeniji od životinja nego što smo to mi.” Istrijebiti ih ne znači, dakle, počiniti zločin protiv čovječanstva: oni nisu dio čovječanstva. ”Ta su bića uljezi u prirodnom redu stvari.”

Upravo zbog toga neke sjednice Nurnberškog procesa nemaju smisla. Suci nisu ni na koji način mogli razgovarati s odgovornima koji su uglavnom bili nestali, ostavljajući na klupi samo izvršitelje. Tamo su bila prisutna dva svijeta, ali bez komunikacije. Bilo je to kao da se pokušava suditi o planu ljudske vrste da civilizira Marsovce. Oni su bili Marsovci. Pripadali su svijetu odvojenom od našeg, od svijeta kakvog poznajemo već šest ili sedam stoljeća. U Njemačkoj se u nekoliko godina uspostavila civilizacija potpuno različita od onoga što obično nazivamo civilizacijom, a da mi toga nismo zapravo bili svjesni. Njeni začetnici u biti nisu imali nikakvu vrstu intelektualne, moralne ni duhovne komunikacije s nama. Osim vanjskog oblika, bili su nam strani koliko i australski divljaci. Nurnberški suci nastojali su raditi kao da se ne spotiču o tu zastrašujuću stvarnost. U stvari su u stanovitom mislu bacali veo na tu stvarnost kako bi ona nestala pod njime, onako kako to čine mađioničari. Održavali su deju o trajnosti i univerzalnosti humanističke i kartezijanske civilizacije, a optuženi su se, milom ili silom, morali uklopiti u sustav. To je bilo nužno. Radilo se o ravnoteži zapadnjačke svijesti, i podrazumijeva se da mi niti ne pomišljamo zanijekati dobrobiti nurnberških pothvata. Jednostavno mislimo da je pod njima zakopana fantastika. Ali i dobro je da jest, jer inače bi desetci milijuna duša bili zaraženi. Mi po tome kopamo samo za poneke ljubitelje, obaviještene i oboružane maskama.