Piše: Angela Bonacin

Kuda su poslane neispisane poruke tvojih Božića? Snoviđenja preminulog vjesnika? Ti ne znaš da postojiš, utopljen u zemlji i kišama koje su iz tvojih očiju čistile noći od leda, krvi i gladi splitskih ulica. Govoriš li u samoći posljednje stihove pticama koje iz njih odnose sunce nekom udaljenom gorskom cvijetu? Na vodoskoku pršte sanje. Đardin je ispružio ruke za sve tvoje neizrečene sumnje. Zato ga jutra posebno miluju i uvijek spreman dočekuje buđenje tvojih koraka. Kada si otišao umoran od promatranja i ugriza nevidljivih zvijeri što su ti trgale kosti, jesu li tvoje misli plakale za nama? Prolaziš kroz običan dan, šušti lišće iz tvojih stranputica. „Ovo je unaprijed izgubljen grad. Zauvijek si sam“, govori vrijeme. A ti skrivaš srce od još jednog uboda, i držiš oči sklopljene u san.

Doba su te samilosno otpustila sa straže. Uhode lutaju za novim raskidanim zviždačem.Za tebe čuvamo sliku sazdanu od magle i prašine naših pokušaja. I duge su noći, još duže od tvojih dok se sramimo njene ljepote.

Samo da znaš, krčme su ti debelo ukoričene i svi njeni grijesi odavno odriješeni bez tvog pokajanja. Smrt te nije izdala.Tvoja su prostranstva praznine i više nema rubova.

Split te se sjeća po tvojim sjećanjima.

Zar si prodavao tugu za piće potpuno preneražen vlastitim postojanjem?
Ili su zvijezde nešto sjajnije treperile na nebu tvog iščekivanja pa si žurio da im pomjeriš visine?
Spavaj pod njima. Nisu ih pomakle ni oseke ni plime godina.
A u starom splitskom perivoju tvoje odsustvo prebiva…