Prvo u u mirisne misli uroniš oceanski:
Smisao vidiš u svemu, odluke donosiš smjele.
Dohvatit ti je dok traju ti dani pelivanski
Sve što oči zadivi i što bi ruke htjele.

Onda si opet na putu, u vlaku se probudiš.
Ideš tamo gdje moraš, uzimaš što ti nude.
Na zidovima tražiš, dohvatiti se trudiš
Kronike ptičjih nota, nečitljive za ljude.

Negdje odlažeš kofer, zuriš u zrcalo slijepo.
Odlučnost te napušta, hrabrost iz tebe hlapi.
DIES IRAE je sutra, il’ vrijeme bit će lijepo…
Pratiš kako po oknu bubnjaju kišne kapi.

I prođe dan i večer, za tobom sjena hoda,
Kao na škrge dišeš, glavobolja te muči.
Mutno je vani nebo i u bokalu voda,
A ne znaš kamo poći, gdje su od vrata ključi.

Potom odsutno duhom ustaješ, sobu spremaš.
Tričavim nekim poslom baviš se i zabaviš.
Kao da obično sve je, kao da imaš pa nemaš,
Kad bol te zgrabi i pusti, ljubiš pa zaboraviš.

(Božica Jelušić, 18. prosinca 2012.)