Piše: Angela Bonacin

Bila je Badnja večer kada se se sa petog kata (nebitno kakve zgrade), u inače prijatnom prostoru prigradskog naselja, osjetio neugodan miris prepržene ribe koju je netko tamanio dugi niz sati. Ivana je pomislila da bi i ona mogla nešto prožvakati i potom ispustiti u ono malo želuca što je ostalo sačuvano nakon nezgodnih pijančevanja. Inače je, ako bi nekom nesrećom morala birati između peciva i tople rakije, uvijek gutala ovo drugo. To je stvar praktičnosti, nakon rakije zaboraviš na glad i još si sretan. A imala je u ormaru još neke stare kekse koji funkcioniraju jedino ako imaš i mlijeko u kojem će poprimiti drugačiju formu. Najčešće ih nude ostarjele žene jer znaju da ih nitko neće prstom taknuti.

U dvorištu su vikali zabludjeli tinejdžeri na još jednom putu u propast. Predvidjela im je polijevanje kiselinom, ili vlastitom bljuvotinom od jeftinog vina.

Telefon je zazvonio kao da netko donosi okrepljujuće misli, ali za takvo nešto bi trebalo živjeti u drugoj državi ili galaksiji. Znala je da ju je ponovno pronašao neki problem. Tome je bilo nemoguće uzmaknuti, pogotovo ako si sam od sebe malo poremećen. Postoji neka nevidljiva, ljepljiva traka koja za određene ličnosti lijepi budale. O tome bi se dalo napisati lijepa svjedočanstva.

Kako je i sumnjala, njen bivši je razmatrao vlastite pogreške i još jednom pretvarao misli u spravu za mučenje. Osjetila je miris sumpora oko sebe i brzo poklopila slušalicu. Nadala se da je nakaze neće pratiti ostatak večeri, nije im imala što ponuditi osim sebe ( za to nije imala volje).

U deset sati, nakon što je isprekidanim disanjem potisnula razgovor sa manijakom i ostavila ga za neki hipnotički tretman u budućnosti- netko je pokucao na vrata.

Htjela je vrisnuti prema svemiru, toj šugavoj udubini punoj neželjenih situacija i ljudi, da je se konačno okani dok u svojoj kasnijoj mladosti pokušava ubrati posljednje cvjetove razuma, ali kucanje se nastavilo.

Na vratima je stajao susjed Boro ili kako već, sa nekom zelenom kesom iz koje je curila tekućina. Pitala se o čemu njih dvoje uopće imaju razgovarati, u ovo gluho doba neimaštine. Izgledao je kao preživjeli svjedok apokalipse iz njenih snova, onaj koji sam tebe pronađe nakon što par dana plutaš na nekom drvetu i pomisliš da si spašen.

Žena mu je operirala dojku i stenjala je kao da ima tuberkulozu. Zamolio ju je da svrati do njih.

Jednom je već bila skoknula održati dobrosusjedske odnose, ali se nije dobro provela. Sve je bilo dobro dok nije shvatila da su u tom stanu čak tri mačke i da nijedna nema zdravo oko. Od tada se pristojno zahvaljivala i bježala natrag u svoju glavu.
Vidjela je svoju budućnost. Ubit će se. Ne može više.

Ma i mogla je ustvari, možeš samoubojstvo neprekidno odgađati. Samoubojstvo je samo poštapalica. Ali čemu ga odgađati dovraga? Čemu?

Odlučila je, bacit će se s mosta. Premda ne zna kojeg točno, i zna da nitko neće kasnije o tome pisati pjesmu, jednostavno će se popeti i zakovitlati sama sebe u nešto (beton, rijeku, zaleđeno jezero).

A razlozi? E pa razlog ne postoji.
Još prije sat vremena je bila dobro. Sada je jednostavno loše, ne želi više biti Ivana i gotovo.

Krenula je u potragu za mostom u nadi da će putem naići na valjani razlog sreće ili utjehe, naravno da je bila ljuta što se i drugi ljudi ne bacaju po pločnicima pa će svi znati da je ona najveći luzer kad je pronađu u nekom blatu par dana poslije, svu napuhanu od buba raznoraznih.

Još ako je psi rastragaju k’o nikad nikoga, moglo bi biti veselo.
Međutim, svaki osuđenik na smrt ima pravo na pošten obrok, pa tako i ona. Prije nego odluči ovom svijetu reći fuck you, kupit će neki dobar komad kruha i kobasice.

Mogla bi svratiti na pivo kad je već u prolazu i prvoj budali koja joj priđe za stol reći da je se pazi. Potom ga probosti nožem, barem fiktivno. To su prave poslastice. Ubiti nekoga mislima. Krvnički.

Sve joj je to praktički nadohvat ruke. Isplanirano ubojstvo i samoubojstvo, tu su i pilule ako zatreba, zlatni šut zvuči moćno ( to je već svečani čin), bacanje pod nečije kotače sa osjećajem krivnje, vješanje na tužnu vrbu…
Na ulici su šetali ljudi sjene. Ona je šetala sama.

Za to nisu bili krivi ni Boro ni mačke. Ona je jednostavno bila mentalno bolesna na specifičan način.
Nije uspijevala uspostaviti suradnju sa patuljcima u svojoj glavi i firma se raspadala.

Razmišljala je tako o svom stanju, gurajući nogama limenku i cerekajući se glupostima.

Teško da je izgledala kao netko tko je odigrao sve utakmice s poražavajućim rezultatima, ali tako se odvilo.
Taj ljudski zamotoljuk je valjalo smjestiti u gledalište, a ne na igralište. Ovako ju je nabubetalo nemilice.
Sada je bilo gotovo. Znalo se kako će završiti.

Ivana nije skočila. Putem se pošteno napila i vratila sretna kući.