Priča iz nove knjige Milana Fošnera ”Kratke priče za čitanje prije smrti”

NJENA GUZA ODLAZI NA JUG

Piše: Milan Fošner

Po Zagrebu je, toga dana, već od ranoga jutra ljevala kiša. Padala je uporno i sigurno, nepretano isporučujući nove i sve veće količine vode. Na mnogim su mjestima u gradu šahtovi već odavno bili začepljeni, pa su potočići kišnice, koji su se stvarali uz rubove ulica, na svojim leđima nosili opuške i sve ostalo sitno smeće kojega zagrebačkim ulicama – nikada nije nedostajalo.

Izgledalo je kao da ta silna voda koja je padala sa neba, ima namjeru ugušiti sve pod sobom. No, kiša kao kiša, nije mogla znati da je Zagreb već godinama ugušen: od smoga iznutra i od došljaka izvana. Ja živim u ovome gradu oduvijek, i navikao sam i na smog i na došljake, navikao sam na kišu koja oboji ovaj grad u sivo, navikao sam se na sve – sve osim ove slike: bila je to slika Sudnjega dana. I kiša i smog i došljaci i potočići smeća pod njihovim nogama, sve je to zajedno sačinjavalo kulisu – kao stvorenu za njen odlazak…

Sakrili smo se od kiše pod tendu od trafike, Lana i ja. Tenda je bila crvene boje i na njoj je pisalo: coca-cola. Lana je čekala šesticu, a ja sam samo stajao uz Lanu. Ja nisam želio da ta šestica dođe pa je nisam ni čekao. Iako – jesam, i to je bilo zaista grozno stanje. Oboje smo šutjeli, gledajući niz Ilicu. Zagrmjelo je i Lana se stresla zbog toga, a ja sam se ponadao da će u tračnice možda udariti grom.
Tramvaji su obično plave boje, a taj njen je bio žućkast i imao je na sebi reklamu za motorno ulje. Grom nije udario i Lana je ušla u svoju šesticu koja je bila žućkaste boje. Ja sam ostao stajati na istome mjestu, a mogao sam i sjesti, ne bi bilo nikakve razlike – svejedno bih se osjećao isto. Pogledom sam ispratio šesticu koja je skrenula u Prašku. Gledao sam je kako odlazi, odvozeći i Lanu i njenu guzu zajedno – prema jugu.
U trenutku kad je na Trg stigao novi tramvaj, koji je bio normalne plave boje, ja sam zvanično zamrzio coca-colu i motorno ulje, zamrzio sam gromove kojih nema kad ih čovjek treba, zamrzio sam svoj pogled koji je vidio samo jedno – tugu. Istina je da srce može biti slomljeno, laž je kad ne govoriš istinu, kiša će sigurno padati još danima…

Ostao sam još malo na Trgu Republike u nadi da će doći do nekakve akcije. Nadao sam se da će se građani okupiti, nadao sam se da će se uhvatiti za ruke i da će zapjevati ‘Krivo je more’ ili barem ‘Sve je lako kad si mlad’. No, građani su zajedno sa došljacima punili tramvaje i odlazili na Remizu i na Borongaj, na Črnomerec i na Kvatrić, u Dubravu i u Novi Zagreb. Jedino je moja Lana odlazila na jug.

Otputovala je da nađe Prekrasnu Južnu Zemlju, zemlju o kojoj mi je jednom pričala. Rekla mi je da u toj zemlji nema ni nevjere ni laži, rekla je da tamo nema izdaje i prevare, rekla je da tamo ne postoje mostovi preko rijeka… I rekla mi je još, da u toj zemlji, roditelji ostaju uz svoju djecu, sve do dana dok njihova djeca – ne postanu roditelji.

Iako sam ja znao da takva zemlja ne postoji, morao sam je pustiti da pođe na taj put. To je bio jedini način da spozna da Prekrasne Južne Zemlje nema, to je bio jedni način da pronađe put – do Same Sebe.

Posebno je uzbuđenje čuti zvonjavu telefona baš u trenutku kad otključavaš vrata stana. Ono: ti si baš stigao kući – i baš te u tome trenutku netko zove. Ti evo, otvaraš vrata i brzo ih zatvaraš, ne skidaš tenisice jer ih i inače nikad ne skidaš – a pogotovo ih nećeš skidati sada kad ti telefon zvoni već peti ili šesti put, i jako se žuriš da ovaj koji te zove ne bi odustao i prekinuo vezu – trčiš i u prolazu pozdravljaš mačku, a ova počinje trčati za tobom, ali ti si ipak brži – uzimaš slušalicu i kažeš:
”Halo?”
”Halo, dobar dan. Vi ste?” – pitao je glas, bio mi je sasvim nepoznat.
”Da, da, ja sam…” – odgovrio sam razočarano. To nije bio taj glas koji sam ja želio da bude.
”Čujte, mi smo vas sada nazvali da vam kažemo da njena guza upravo baš sada odlazi na jug.”
Šutio sam, bio sam vrlo iznenađen tom izjavom. Još nikada do sada mi nitko ništa sličnog nije rekao na telefon.
”Halo… čujete li nas?” – pitao je opet glas.
”Da! Čujem vas. A tko ste to – VI?” – pitao sam već pomalo iznerviran.
”Mi smo glasnici loših vijesti. Mi znamo da vam je srce slomljeno i mi vam želimo ubiti svaku nadu…”
Veza se je prekinula i ja sam spustio slušalicu. Osjećao sam se vrlo jadno.
Znao sam da mi je srce slomljeno i shvatio sam da su mi glasnici loših vijesti zaista uspjeli ubiti svaku nadu. Uzeo sam jednu cigaretu iz mekog pakiranja i počeo razmišljati o tome da glasnici loših vijesti ZAISTA – zaslužuju smrt. Da ih se ubije. Odmah po objavi loše vijesti. Čim neki glasnik nekome dođe, i čim saopći tu neku lošu vijest – treba ga ubiti. Na licu mjesta.

Sasvim je u pravu bio ‘onaj’ car koji je dao pogubiti ‘onog’ jadnika koji mu je došao javiti lošu vijest da je neprijateljska vojska pred vratima grada. Jer – naprijatelj bi i ovako i onako za dva sata upao u grad. I bez te najave glasnika loših vijesti, neprijatelj bi svejedno pobio sve muškarce i silovao sve žene. Svejedno bi grad na kraju bio opljačkan i zapaljen. Eto, da glasnika loših vijesti nije bilo, car je mogao još dva sata duže uživati u starome vinu i u mladim djevicama…

Zapalio sam novu cigaretu iz mekog pakiranja i nastavio razmišljati – ovoga puta o prekidima veza. I nisam uspio smisliti ništa bolje od jeftine teorije koja kaže: ”da nema prekida veza – veza uopće ne bi niti bilo!” Teorija mi je bila jadna – iako sasvim istinita – pa sam odlučio nekoliko minuta intenzivno mrziti coca-colu i motorno ulje. Ipak, vrlo brzo mi se u misli ušuljao žućkasti tramvaj koji je njenu guzu vozio prema jugu. Nedostaje mi Lana. Bože, kako mi nedostaje! Na trenutak sam sasvim slučajno zaboravio da sam ukleti i zakleti nevjernik. Jer, kada ateist zazove Boga, sitacija je sasvim izmakla svakoj kontroli. Morao bih se malo zamisliti i nad time. I dok sam samome sebi nabrajao razloge za i protiv vjere (ateist je uvjerljivo pobjedio!) sa stola mi se smiješila šalica koju sam prošle Nove godine dobio od Lane. Meni tu ništa nije bilo smiješno – moja je situacija bila veoma ozbiljna.

I tako su prolazili dani… Uvijek kad bih postao svjestan toga kako prolaze, tisuće uspomena bi mi vratile sjećanje na jednoga maloga dječaka koji će na jesen krenuti u osnovnu školu, na njegove crteže raketa i kamiona sa tvrdim J: ”Ejj, a daj vidi ovaj kamiJon…” – govorio je on tako dječje i iskreno, a ja sam ga volio kao svoga sina. Sjetio sam se i spavanja u krevetu na kat: prvu polovicu noći na gornjem dijelu, a drugu polovicu noći na donjem dijelu. I koliko god to sada vama čudno izgledalo, ne pokušavajte pronaći smisao tomu. Vještina spavanja, na gornjem i na donjem dijelu – u istoj noći – ne može se naučiti. Za tu vještinu nije potrebno znati neku istočnjačku tajnu ili poznavati barem dva strana jezika. Za to nije dovoljno biti voditelj na radiju ili stručnjak za rješavanje jednadžbi. Eto, samo se treba bezgranično voljeti. Samo to je dovoljno. Ali to ne može svatko.

Zapalih još jednu iz mekog pakiranja i ponovno počeh razmišljati, ovoga puta o četkici za zube koja je crvene boje, isto kao i tenda od trafike pod koju smo se onoga dana od kiše sklonili Lana i ja. Spoznaja da su i četkica za zube i tenda od trafike još uvijek na istome mjestu – sasvim mi slomi srce. U tome sam stanju sjedio još nekoliko minuta. Pa onda još nekoliko minuta nakon tih prvih nekoliko. Čekao sam pomoć, ali pomoći nije bilo. Bili su tu samo zidovi, krevet, sudoper, stolica, žarulja, prozori, vrata od stana, frižider i telefon.

Gledao sam u taj telefon cijelu minutu.
”Jebi se!” – rekoh mu, zatvarajući vrata stana.