Piše: Marijan Grakalić

Nije na odmet zapaziti kako i danas književni život u Hrvatskoj pati od pritiska neugodnih iskustava stalnog tereta političke povijesti i naših minijaturnih ali svejedno surovih kulturnih revolucija koje su često značile značajan prevrat na razini svakodnevnoga života svakog umjetnika pa i svakog pisca. Čovjek se tu često svodi tek na sirovinu na koju izravno ili neizravno utječu pogubni obrati i promjene, dok se prijeteći idoli zla pronalaze u strašnim vizijama kazamata i stratišta kao što su bili Bleiburg, Križni put, Goli otok, Gradiška, Jasenovac, Ovčara… Pisac je pri tome u pravilu simbolična i stvarna žrtva društvene osude, progonstva, utamničenja, robije, šutnje i smrti. Dakle, politike. Zbog nemogućnosti emancipacije od te obuhvatne sile koja prije po klasnoj a danas po nacionalnoj osnovi želi vladati svime, pa i mislima i riječima, zbiva se neminovno prilagođavanje na postojeće stanje. U kontekstu aktualne polemike koju je Josip Pavičić pokrenuo svojim opširnim tekstom o klasiku naše književnosti Slobodanu Novaku prije petnaestak dana u štampi, nije tu u pitanju tek onaj izričaj i snažni sentiment koji prevladava u djelima tog pisca što odišu melankolijom. Ne radi se kritici koja bi uopće dohvaćala bilo kakav neuspjeh u žalovanju, bilo samog sebe ili koga drugoga, još manje o opreci opsjednutosti nemogućim, nestalim ili umrlim i zato nedohvatnim. Pavičićevo nastojanje da se bliskost i razočarenje povežu s mentalitetom Dalmacije ili pak s neuspjehom modernizma u kulturi čime ona i dalje ostaje tek nacionalnom a ne općom odrednicom, tek su djelomične i ustvari iracionalne prirode. Poznato je da Novak, ma što bi on sada htio, ne dijeli sudbinu velikih europskih pisaca kao što su primjerice Kundera ili Havel, ni literarno niti životno. Najbolje na to ukazuje njegovo zadnje djelo ”Protimbe” u kojoj je sam opisao kako se manje više uspješno prilagodio prijašnjim i kasnijim političkim sustavima, pri tome dajući sada na znanje – oduvijek misleći Hrvatsku.

Isto kao i čitav niz drugih autora i Novak svoj život gradi u društvu koje ga ne osuđuje ni zbog čega (tek jedan partijski ukor zbog Deklaracije o jeziku), već mu dapače otvora mogućnosti i prilike da piše i razvija se u duhu vizije socijalističkog i samoupravnoga čovjeka i pripadajuće ideologije. Nema tu izraženoga prkosa ili političkog neposluha. Dobro prihvaćen pisac vodi Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, postaje član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti razreda za književnost, prima zaslužene i prestižne književne nagrade, uređuje knjige kao urednik u tadašnjim značajnim nakladničkim kućama i radi na jednoj od vodećih televizijskih postaja. Po njegovom scenariju u Crnoj Gori snima se film o prostitutki koja sanja o tome da ode u penziju, a za društvenih promjena spominje ga i pokojni prvi predsjednik Franjo Tuđman u onom čuvenom govoru gdje se obrušio na navodne neprijateljima svojeg režima (Fondaciju Soroš, Hrvatski centar PEN-a, itd.) žaleći što Slobodan Novak kao istaknuti hrvatski pisac nije eto u upravnim tijelima tih institucija nego su tamo kako reče oni koji ne misle Hrvatsku.

Općenito cijelu tu novo-hrvatsku šovinističku ekumenu koja se opredmetila u novom režimu kao pretendent na sve što je hrvatsko krasi obilježje da su u onom prethodnom bili daleko od svake društvene kritike, bilo s lijeva ili desna, i često na poziciji partijske a time i kulturne vlasti. Dakle, o položaju koji bi bio disidentski tu uopće ne može ozbiljno raspravljati. Dapače, nedostatan je i argument kako su navodno ”podrivali protuhrvatski režim iznutra”, prvo zato što Socijalistička Republika Hrvatska i nije bila nešto anacionalno i drugo zato jer su u njoj imali značajne društvene i kulturne pozicije s kojih su direktno ili indirektno sudjelovali u političkom i drugom odlučivanju. Temeljna i naravno neposredna kritika društva, partije i takve kulture prilagodbe zbog zasluga pojavljuje se obilnije tek krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih i dolazi iz redova tadašnje lijeve inteligencije kroz čitav niz pojava počevši od umjetničkih eksperimenata, performansa, omladinskog tiska i književnosti te Novog vala. Nemogućnost zadržavanja stečenih pozicija zahtijevao je obrat koji se dogodio devedesetih, a doveo je do toga da društvene pozicije u novim vlastima zadrže u dobrom dijelu isti oni isti oni koji su ih imali i prije, samo sada ne sa blagoslovom partije i svetinja revolucije već danas sveprisutnoga nacionalnog pomazanja i misterija hrvatske auto-legitimacije.

Polemika između Josipa Pavičića i Slobodana Novaka i njegovih epigona nije tek stvar čašćenja nepotrebnim uvredama niti se na to može svesti. Ona je primjer paradigmatske kritike na koju mnogi nisu ostali ravnodušni (Tonko Maroević, Davor Velnić, Nino Raspudić, Milan Jajčinović, itd.), pa su je, neki od njih, pokušali svesti na prosti nivo denuncije. Iste onakve kakvu primjerice Novak upotrebljava u svojim ”Protimbama” kada piše o tome kako se sada pokojni Vlado Gotovac čudio što Novak podržava Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku, navodno, čak ga upozoravajući da je ne potpisuje. Ne ulazeći u istinitost te tvrdnje, čak niti u motive i misli Gotovca ako je to i točno, ostaje tu gorak okus kakva imaju ona usta koja više ništa ne mogu reći za sebe jer ih više nema. Dapače, nije poznato je li to Novak spominjao za Gotovčeva života. Uostalom, Pavičićev najveći grijeh u cijeloj toj priči jest taj što ukazuje na to da novo-ostvarena književna sreća u hrvatskih pisaca nije emancipirana od vladarskih ruku i njihova kapitala koji stiže iz podneblja političke nomenklature, čak kada se i o klasicima radi. Na neki način to ukazuje i na kapitalnu dramu koja se zbiva. Naime, misliti hrvatski znači misliti u postojećem hrvatskom književnom univerzumu tako da se slijedi i poštuje ona književna praksa koja je uklopljena a ne oslobođena društvenih vrijednosti temeljenih na vrijednostima političkog građanstva i njegovih preteča.

U tom pogledu takva je kritika danas opasna ne tek za Novaka nego za mnoge druge koji ogrezli u postojećim parametrima književne produkcije ne žele stvarne promijene, napose ne civilizacijske koje bi shodno europskoj praksi raskinule kumstvo između političkog ili državnog kapitala sa književnošću, kako bi ona, ustvari uopće i mogla početi u suvremenom smislu svoga značenja. Ova kritika tako ne pogađa Novaka toliko koliko mnoge druge združene u osujećenosti da budu pisci izvan okvira tragično ideološke i pogodbene prirode. Baš zato, pišući o Novaku Pavičić ponajprije dekonstruira vanknjižne obrasce videći i osjećajući njihovu općenitu zaostalost, tromost i nesreću. Posve nemilo očekivanju i pripremanju jedne nove preraspodjele društvenih vrijednosti i njezinoga kapitala za buduće ikone hrvatske intelektualne i književne stvarnosti što se ponegdje najavljuje nekim novim Hrvatskim proljećem.