Piše: Marijan Grakalić

Svako od nas posjeduje čuvare mladenačkih snova gdje postoje čitavi kontinenti ali i nepregledna mora koje vode do onih dalekih obala što proširuju perspektive kao i sjećanja bez kojih bi svako more i svaki život ostao bez dubina. Kod plovidbe mnogo toga, pa i život, ovisi o vremenu. Moguće je kako se u naše uvuklo previše tišine pa onda nenadano, kada brod ili cijela flota uđe u luku, najednom se ponovo pojave glasovi obale i mornara prije neprimjetni iako su već dugo tu negdje, u trenutku pored mojeg. Upravo se tako osjećam dok gledam čvornate, četvrtaste, nepravilne, kvrgave i druge prije neviđene brodove, ustvari makete mašte koje su nekada u djetinjstvu negdje na nekom žalu radili Borna i njegov otac Borislav Vujčić, pisac i prerano otišao drug iz studentskih dana. Oni još uvijek plove prema svim onim lukama sanjanima usprkos krivom dogovoru zvijezda i mora. Kurs se tu određuje ne prema prirodi vjetra već po prirodi nade koja znade da će jednom naći na one još neotkrivene otoke gdje su sjene tek kulise koje je prevarilo plavetnilo pučine.

Svatko tko je jednom doživio na moru velike valove ispred istaknutih rtova i hridi teško da može zaboraviti tajanstvenu snagu njihova šuma koja potiče iz onog beskrajnog prostora u kojem je sve moguće, gdje tek očekujemo susrete i objašnjenja kao sami ne bismo ostali zatočeni iza prozora u kojima život liči tek na zgotovljenu sliku. Brod je tu presudan. On je izraz vještine da se dokuči prostranstvo. Izvađeni iz kovčega, a sada pak izloženi ovdje, ovi su brodići odjek i ornament one svakidašnje stvarnosti Borislava Vujčića zbog koje plovidba ustvari nikada ne prestaje kao što ni on nikada neće prestati biti dio svih nas koji smo ga voljeli.

Uistinu je čarobno ponovo okom dotaći izgubljeno jedro na moru, iskusiti tresak pristajanja uz kameni gat, gledati dim koji se u daljini pučine gubi dok parobrod više niti ne vidimo, dodirnuti prstima bakrenu ogradu rukohvata na palubi. Uz to, nazvati svaki svoj brod neobičnim imenom kao što su: pradjed, pa robovlasnički ili bojni brod, jednooki ili pak onaj s durbinom, znači pristati u predvorje mašte gdje ne postoji nikakva dječja tuga već igra koja nas opsjeda svilenom strašću da se bude svoj pod okriljem iskona. Ponekad i riječi kad odu s usana lelujaju na vjetru sve dok ne nestanu pod neshvatljivim velom neba.

No uspomene ipak ostaju kao i djeca koja kroz igru s ocem steknu poneki fragment čežnje razapete iznad zvuka sirene koja oduvijek najavljuje početak pustolovine. Lutanja koje će moguće započeti sivog zimskog popodneva u luci u koju će uploviti brod s crvenom kupolom punom knjiga i ostalih poklona pristalih uz kej iz nekog neshvatljiva sna u kojem još postoji čudesan grimiz poznat iz legendi. Moguće one koju more nije iznevjerilo.