Piše: Marijan Grakalić

Onda je propao taj rudnik. Brat se tužio da su ga izvarali; ostao je do smrti puki siromah, a njegovoj udovici poslije bujica s Anda odnijela je i kućicu…. Sedamdesetih godina odjednom je stiglo pismo koje je lutalo punih petnaest godina. Na njemu se vidjelo da je prošlo kroz mnogo ruku.
(S. Novak: Protimbe, str. 17.)

Ime zavičaja ponekad ima drugu prirodu i nije omeđeno tek geografijom. Premješteno je u uspomenu okovanu zebnjom, dok usamljenost, očaj, siromaštvo i neuspjeh pri tome i dalje ostaju sveprisutnim na koju god da se od četiri strane svijeta okrenem. Iznenada pojavi mi se u mislima miris mandarina koji prati sve moje čežnje za domom i onom dalekom obalom, stablima smokava i popodnevnim spokojem u sjeni crkvenog zvonika koja je ostala drugdje. Ovdje svega toga nema, i ponekad mi se čini da je tek san što nestaje pod obodima jutra zajedno sa sjećanjem na njegove mirise. Mnogo je toga, zasigurno, već odmetnuto u zaborav, a i lica kojih se sjećam ponekad su tek blijede prilike koje me zbunjuju isto kao što bi me, vjerojatno, zbunila i sreća da sam je ikada okusio.

Krov kuće je pokriven lažnim engleskim crijepom, a vani u dvorištu peć je za pečenje cigle i pas što se nervozno vrpolji, nedosljedan u svemu kao i vrijeme ovog dalekog kraja u kojem su me konačno sustigle sve nesmotrenosti koje tako i tako bez sustezanja ukazuju na to da često ne znamo što je nama samima ili dragom Bogu najvažnije. Prođe zaprega vučena konjima po kamenom putu. Bog zna zašto pomislim sada slušajući kako kopita odjekuju da nema nikoga na ovom svijetu koji zbog nečega nije pritajeno tužan. Unatoč ženi i djeci što se igraju u sobi, ponekad me preplavi osjećanje da sam u praznoj kući. Da sam tek fenjer obješen o trijemu koji ponekad zasvijetli, onda kada se sjeti djetinjstva i bezbrižnosti vezane uz njega, a inače je ugašen kao što su i sve moje nade propale kada mi je propao posao u rudniku. Mogu sada reći kako je sve to možda i bilo od početka izdajnički, i da sam se zanio kao u nekom cirkusu vjerujući opsjenarima, zanesen ljepotom glazbe i neke neslućeno smione predstave, ali na kraju ipak na svoju vlastitu štetu. Na žalost, onu nepopravljivu. Sada svakodnevno radim u skladištu ugljena, a zidovi kuća od oslikane žute rogožine i odrpani siromasi sudbina je što me okružuje.

Ne znam da li će ikada pismo koje sam poslao stići do Dalmacije. Tko će ga pročitati i što će biti s mojima. Čovjek kada više nema nade postaje slijep kraj zdravih očiju. Tako najradije vrijeme provodim u krčmi na kraju jedne slijepe ulice jer tamo znam gdje sam, tamo više nema uobrazilja da imam život kakvog želim ili da je on nešto drugo no što ustvari jeste. Moguće je kako se to događa onima koji znaju da su promašili one bitne zakone u životu pa su toga još živi osuđeni da vječno lutaju osjećajući se stoga blisko tek s lutalicama, klošarima, propalicama i uličnim sviračima. Tu sam upoznao i nekoliko udovica, dva brata vična nožu i kojekakve likove. No za sve njih kao i za mene vrijedi tek jedno, a to je da živimo bez žive duše a klobuk smrti svima nam je nabijen na oči. Moguće je to tako zbog onog usuda koji je uredio da svugdje budem stranac, i u domovini i u pečalbi. Smrt, dakako, nema zavičaj. Sada se opet pojavi miris mandarina i srce mi se stegne. Ravnodušno, bez straha i strasti približim se bezdanu osjećajući olakšanje što više ne moram oponašati uobičajena umijeća života. Pokucati na vrata koja nikome i nikada nisu bila zatvorena, pomislim, zasigurno, ne mogu bez mirisa kraja. On će nadživjeti svako zlo.