Piše: Omer Rak

Kada je 1952. godine Frane Dujmović, direktor Muzeja grada Šibenika, objavio članak naslovljen ‘Neolitska obredna posuda iz Danila u Dalmaciji’ u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, o prapovijesnoj zoomorfnoj posudi, slučajno otkopanoj tijekom oranja na jednoj tamošnjoj njivi, osim nekolicine stručnjaka arheologa-prapovjesničara, malo je tko uopće registrirao značaj toga nalaza. Ta mrzla, hladnoratovska godina imala je neke druge svoje favorite koji su >pozornost javnosti, poput eksplozije prve hidrogenske bombe u SAD-u, te suđenja i smaknuća Rudolfa Slánskoga, sekretara Komunističke partije Čehoslovačke, kojemu je potkraj te godine nakon montiranog sudskog procesa zbog trockističko-titoističke-cionističke antinarodne aktivnosti u službi američkog imperijalizma (sic!), Staljinov krvnik namaknuo omču na vrat zajedno s desetoricom njegovih drugova. Situacija u svijetu bila je uistinu na najnižoj točki, zamrznuta u blokovskom bipolarnom ledu.

U takvom se globalnom panoptikumu ideja i praksi 1952. pojavljuje i vijest o nalazu ritona. Nađena posuda zoomorfni je sud, piše Dujmović, skoro čitav sačuvan. Smatra da posuda nije služila za praktične svrhe nego da je najvjerojatnije bila obredni predmet. U istom broju Vjesnika svojim prilogom naslovljenim ‘Nova neolitska kulturna grupa na području Dalmacije’ javio se i Josip Korošec, tadašnji ugledni stručnjak za prapovijest koji je četveronožni riton također pripisao kultnim predmetima. Pod Koroščevim su vodstvom, na lokalitetu Danilo Bitinj izvršena zaštitna iskopavanja 1953. godine što su iznijela na dnevno svjetlo obilje do tada nepoznatog materijala – ostataka tzv. danilske kulture iz mlađega kamenog doba. Potraga za ostacima danilske neolitičke kulture nastavila se i u nekoliko kasnijih iskapanja na istom lokalitetu, posljednje 2003.-2005. godine. Osim brojnih ostataka ritona i drugog posuđa, otkopano je i pet grobova u kojima su bila pokopana djeca u zgrčenom, fetusnom položaju. Ritualne žrtve? Posve je moguće. Grobovi bi mogli ukazivati na to da je zemlja smatrana majkom, odnosno maternicom u kojoj se odvijao proces obnove života te da je smrt, na taj način, bila predstavljena kao dio cikličkog procesa kojeg bismo najzgodnije mogli nazvati sintagmom – regressus ad uterum, povratkom u maternicu. U Zelenoj pećini u Hercegovini pronađeni su ostaci ritona uz dječji grob. Kakvu je riton igrao ulogu u posmrtnoj obrednoj praksi ljudi iz mlađega kamenog doba, pitanje je koje traži odgovor.

Dosadašnjim je istraživanjima utvrđeno da su ritoni, i najvjerojatnije kult kojeg su predstavljali, bili rašireni na prostoru središnje Grčke, u središnjoj Albaniji, na Kosovu, na zapadu Crne Gore, u središnjoj Bosni, Hrvatskoj (Danilo, Smilčić, Krivače/Bribir, Pokrovnik, Markova spilja na Hvaru u Dalmaciji i Kargadur u Istri), primorskoj Sloveniji, te u sjevernoj Italiji u spiljama tršćanskoga krasa, ukupno, otprilike 50-ak evidentiranih nalazišta do sada. Pokojni je bosanski arheolog Alojz Benac bio sklon zaključiti da je ritonski kult morao imati duboke korijene i da je odražavao neke zajedničke duhovne preokupacije neolitičkih ljudi, budući da se samo tako može shvatiti njegov prodor u strane neolitičke zajednice. Te „zajedničke duhovne preokupacije neolitičkih ljudi“, kako je taj fenomen krstio Benac, u smislu uniformne kulturne predodžbe simbolizirane ritonom protezale su se, za neolitičkog čovjeka, golemom prostoru od Egeja do Alpa. Ili, drukčije rečeno: prije otprilike sedam tisuća godina došlo do prve, suvremenim rječnikom kazano, integracije dijela europskog prostora kroz jedinstvenu kulturnu i duhovnu identifikaciju temelj koje je bio misteriozni riton. Raspolagati tom činjenicom danas kada smo na domak suvremenom europskom integracijskom procesu, iskoristi li se ta spoznaja na pravi način, može biti itekako značajno u trenutku kada pristupamo moćnom mozaiku europskoga kulturnog dobra. Nije pretjerano reći da danilski riton s pravom može stati uz bok drugog poznatijega hrvatskoga branda – Vučedolske golubice (jarebice, zapravo) – od koje je stariji više od dva tisućljeća!

Danilskim ritonom i misterijem koji koračao uz njega poput sjene na mjesečini bavili su se i neki od najpoznatijih svjetskih arheologa. Američki arheolog S. S. Weinberg otkopao ga je na grčkom nalazištu Elateji, koja je uz Korint postala jednom od najznačajnijih nalazišta ritona. Marija Gimbutas, čuvena litavsko-američka arheologinja (umrla 1994.), čije ‘impresionističke’ teze još uvijek izazivaju brojne kontroverze od znanstveno-akademskih krugova do ekofeministica i New Age entuzijasta, kako bi to kazao vodeći britanski prapovjesničar Colin Renfrew, smatrala je da su neolitički artefakti (uključujući riton), i s njima povezani simboli, vizualne metafore koje predstavljaju gramatiku i sintaksu neke vrsti meta-jezika pomoću kojega su prenesena raznovrsna značenja. Gimbutasova je bila prva koja se studiozno pozabavila prapovijesnim europskim simbolizmom. Na temelju arheoloških nalaza došla je do zaključka da postoje sustavne poveznice na Bliskom Istoku, jugoistočnoj Europi, mediteranskom području te u središnjoj, zapadnoj i sjevernoj Europi koje napućuju na proširenost religije Velike Božice, stvoriteljice života u svim tim područjima koja je stvarala iz sebe sâme. Božica je također održavala život, ali i donosila smrt. U svojoj popularnoj knjizi Božičin jezik, predgovor koje je napisao glasoviti mitolog Joseph Campbell, značajan dio posvećen je danilskom ritonu. Na cijeloj stranici ispred 13. poglavlja: Jelen i medvjed kao prvobitne Majke, Gimbutasova stavlja sliku danilskog ritona (iz Smilčića), a pod naslovom Medvjeđa majka ona dokumentirano obrađuje tradiciju povezanu uz tu zvijer glede materinstva i rađanja osobito kod istočnih Slavena, te značaj koji su medvjedicama pridavali napose u figuralnoj plastici pripadnici neolitičkih zajednica iz Vinče i bugarskoga Karanova, potonji počevši od VII. tisućljeća prije Krista. Prema novijim, slobodnijim interpretacijama, riton je predstavljao mističnu proto-matricu, čija se struktura i simbolika odrazila u kasnijim misterijima i religijskim obrascima diljem Mediterana. Širenju fame o ritonu pridonijeli su i radovi albanskog arheologa akademika Muzafera Korkutija i talijanskog prapovjesničara Paola Biagija. Valja dakako spomenuti i domaće arheologe koji su u veliko potpomogli rasvjetljavanju ritonske misterije, Šimu Batovića i Brunislava Marijanovića iz Zadra, te Marka Menđušića i Emila Podruga iz Šibenika. No, dobro. Sada kada znamo kakav se potencijal krije u tomu artefaktu iz naše prapovijesne baštine, što nam je činiti? Okrenuti se Europi, naravno. Kulturni program EU-a (2007. – 2013.), s proračunom od 400 milijuna eura namijenjenih aktivnostima koje će isticati kulturnu raznolikost Europe i jačati kuturnu baštinu koju zajednički dijelimo, svakako je jedan od pravaca kamo valja gledati. Europska komisija (EK) pod egidom ‘kulturna baština’ ističe činjenicu da nam ona pomaže razumjeti našu povijest i pretke i, što je još važnije, povezati nas zajedno. Prema dosadašnjim nalazima, fenomen ritona povezuje osam europskih zemalja i kao takav mogao bi se podvesti pod EK-ovo razumijevanje baštine kao onog što „omogućava uvid u današnja raznolika društva i pokazuje nam što se može postići međusobnim susretom i inspiriranjem kultura“. Daljnji poticaj ‘guranju’ priče o danilskom ritonu kao paneuropskoj prapovijesnoj sponi, može biti spoznaja da su u dokumentu o strategiji ‘Europa 2020’ kultura i kulturno nasljeđe zadobili značajno mjesto u planiranju inovativnih aktivnosti koje će biti usmjerene k postignuću „pametnog, održivog i inkluzivnog razvoja“. Nisu to nipošto prazne riječi koje u vidu najobičnijeg frazeološkog šamaranja, nerijetko, znaju ispunjavati različite ‘strategije’ od prve do zadnje stranice. U prilog tomu, dovoljno je znati kakvu ulogu igra kultura u ekonomiji Europske unije gdje kulturne i kreativne industrije sudjeluju s ukupno 4.5 posto europskog BDP-a i čine 3.8 posto zaposlenih na europskoj razini što, iskazano u brojkama, iznosi više od 8.5 milijuna radnih mjesta. Primjerice, novi program EU-a Kreativna Europa za razdoblje od 2014. do 2020. godine s predloženim proračunom od 1.8 milijardi eura najveća je svjetska potpora  za kulturne i kreativne industrije. Međutim valja znati da za osnovno čuvanje, održavanje, konzerviranje i renoviranje kulturne baštine odgovornost snose isključivo države-članice. Unija nije posebno mjerodavna u tomu području nego tek podržava i nadopunjuje njihove aktivnosti. U protivnom, druge izvankulturne aktivnosti EU-a mogle bi imati izravan ili neizravan utjecaj na kulturno nasljeđe. Ukratko, najveći dio aktivnosti, napose njihova dinamika kao i realizacija ciljeva ovisi o nama samima. To, nažalost, i nije tako dobra vijest.

U Strategiji zaštite, očuvanja i održivog gospodarskoga korištenja kulturne baštine RH za razdoblje 2011.–2015. ispisan je nekrolog našem osloncu na arheološku kulturnu baštinu jer „samo nekoliko istraženih kopnenih lokaliteta ima najnužnije preduvjete i infrastrukturu za prihvat većeg broja posjetitelja (turista), a popratni su sadržaji uglavnom svedeni na jednu manifestaciju godišnje. Postoji nekoliko prijedloga za arheološke parkove na otvorenom, no zbog nedostatka novčanih sredstava detaljna se razrada programa i njihova realizacija rijetko ostvaruje“. Sukladno tomu lamentu, odustalo se i od više puta lansirane ideje o izgradnji ‘in situ’ muzeju na Danilu, zamisli da se prostor u kojemu je nastao riton, na kojemu se život kontinuirano odvija od mlađega kamenog doba do danas preuredi u arheološki perivoj na otvorenom, što bi nesumnjivo privuklo brojne posjetitelje. Nepostojanje okretnog menadžmenta u kulturi sposobnog prepoznati, marketinški zapakirati i odaslati u svijet te, uistinu ‘bonbone’ naše kulture poput ritona jamči nam višegodišnje tavorenje na rubu europskoga kulturnoga kruga gdje ćemo i dalje gušiti sebe u oblatnama birokratske učmalosti.

Vijest o nalazu danilskog ritona objavljena je, rekosmo, 1952. godine, dakle iste godine kada je stupio na snagu Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, preteči današnje Europske unije. U figuri kazano, postoji neka tajna veza između ta dva događaja. Šezdeset godina poslije nedvojbeno je da ono što je danas proizišlo iz kazanog Ugovora i misteriozna posuda otkopana na Danilu jesu tijesno povezani jedno s drugim. Jer, Europa u ritonu može pronaći vrijedan komadić u slagalici vlastitog identita, a riton u Europi novu uzbudljivu pozornicu i publiku koja će prepoznati njegovu ulogu u stvaranju te iste Europe.

No riton za njih kao da još nije otkopan. Nepostojanje think-tanka u kulturi koji će pronalaziti i osmišljavati način za globalno lansiranje naše arheološke kulturne baštine, posebice one na koju se bez imalo kolebanja dade zalijepiti etiketa ‘svjetsko kulturno blago’, ili barem ‘europsko’ ako ništa drugo, potvrđuje da se maćehinski odnosimo prema vlastitome kulturnom nasljeđu što je, nažalost, samo zrcalni odraz rusvaja u našoj kulturi uopće. Europa nam je prilika za pokazati ono što imamo – misteriozni riton koji je cirkulirao ovim prostorom dvije i pol tisuće godina prije piramida, tri tisuće godina prije Stonehenga. Europa će nam pomoći da joj ga predstavimo, nema sumnje, samo dovraga – pokrenimo se.