Piše: Helena Berden

Krug kao nadosjetilna ideja početka i kraja najbliže je savršenstvu metafizičke dimenzije stvarnosti. Ono zadnje je u njemu prisutno od samog početka, poput trenutka prelaska noći u dan gdje se ciklus ekspresije susreće u samoj ideji kretanja. Energija je ono što dopire iz nutrine kruga kao točka raskošnog sjaja čiste siline neizrecive snage života. Sam krug stoga je poput obruba munje u svom najusijanijem intenzitetu. Ne slučajno, Koraljka krug ispunjava pulsirajućom zlatno-žutom notom toplog i snažnog iskonskog žara. Svaki njen krug vrtlog je druge slučajnosti zaigranog kozmosa, ali dubokog ako se u pogled uspije zadržati dovoljno dugo dok se temeljno ne oslijepi. Nije li krug zapravo ulaz u onu stranu vječnosti? Nije li Rousseauova mišljenost o svemu u svijetu kao stalnoj mijeni upravo sadržana u samoj kružnoj rotaciji cjeline života? Poput svojevrsnih mandala koje čuvaju red ukoliko on postoji i uspostavljaju ga ukoliko se izgubio, tako i Koraljkini krugovi prikazuju potpuni ciklus bezvremenog i bezprostornog, ukidajućeg i ništavnog, stalnog i promjenjivog.

Kružno je središte putovanje od radijusa kružnice prema centru u gnozi mirkozmosa vlastite ideje, svojevrsna misaona katatonija samog oblika. O problemu oblika još Kandinsky razmatra kao o vanjskom izrazu unutarnjeg stanja, gdje se u obliku održava duh pojedinog umjetnika te on nosi pečat ličnosti. Njegovi krugovi u krugovima zasićene su boje prepune zvukova i vibracije, pa tako i Koraljkina žuta boja u svim svojim varijacijama dodiruje prostor simboličkog tumačenja. Žuta poput ludila Van Goghove duše. Kad svijet iznevjeri potrebno je doći u sklad s vlastitom bojom jer svaki izvanredni smisao žrtvuje nešto od osebujne intimnosti umjetnika. Najveća žrtva koju umjetnik ima dati za svoje spasenje od srži same nepravednosti svijeta jest vlastiti život. Tako i Antonin Artaud pišući o Van Goghu kao ubijenom samoubojici opisuje to stanje boli i neodređenosti bolje nego sama emocija tvrdeći da: „Nitko nikad nije pisao ili slikao, kipario, modelirao, gradio, izumljivao, ni za što drugo nego zapravo samo zato da izađe iz pakla.“

Cijela je evolucija način pomicanja granica. Kružno je gibanje stoga simbolička apstrakcija prolaska vremena. Kružni oblik sata napravljen je prema uzoru na tekuću vrpcu. Još McLuhan ukazuje da su do dolaska misionara u 17. st. Japanci i Kinezi tisućama godinama vrijeme mjerili pažljivo raspoređenim mirisima. Dok je za Hopi indijance vrijeme ono što se zbiva kad kukuruz dozrijeva ili ovca raste. Princip cikličnosti vremena danas je zamijenjena linearnošću, prema tome svatko vrijeme tvori vlastito – vrijeme.

Naša konvencija vremena određena je uz mjernu diobu kruga. Krug podijeljen na 12 jednakih dijelova čini protok vremena strukturiranim. Vjenceslav Richter razmatrajući diobu samog kruga primjećuje nešto neobično. Budući da je brojčanik na satu podijeljen na četiri kvadranta, pitanje je da li je kvadrant bilo potrebno dijeliti na tri dijela. U usvojenoj konvenciji da jedan sat sadrži 60 minuta, a minuta 60 sekundi te tu takva dioba staje te prelazi na diobu gdje se sekunda dijeli na sto. No kad bi se logičkim slijedom razmišljanja četvrtina kruga dijelila dalje na četiri dijela, a ove dalje na četiri, dobili bismo da sat sadrži 64 minute, te bi istom logikom mogli dijeliti i minute i sekunde. Uobičajena podjela dana na 8 sati sna, rada i slobodnog vremena u ovom slučaju bila bi : deset sati spavanja, deset sati rada i dvanaest sati slobodnog vremena. Što bi, čini se, odgovaralo suvremenim sociološkim i civilizacijskim tendencijama.

Stoga je propitivanje odnosa kruga kao vremenske odrednice pokreta bitna odlika umjetnosti koja mijenja samu percepciju postojanja. Koraljkini krugovi nisu usijani samo zbog svoje varijacije zlatno-žute obojenosti već zato što u svojoj biti simbolike već sadrže iskonsku pokrenutost svemira gdje sve što je začeto u svom početku već sadrži sjeme vlastite destrukcije. Slučajno ili ne, izloženi su upravo na kraju još jednog okreta oko Sunca i začetku novog vremena. Početak i kraj kao dimenzionalnost manifestacije pulsirajućeg života, gdje se gledajući u jedno ne može iz vida izostaviti drugo. Promatrajući svijet kao mjesto gdje je samo promjena sigurna a sve ostalo je slučaj pokreta teško je ne posumnjati u trenutke kao doušnike vremena koji samo stvaraju privid stvarnosti. Postoji samo ona središnja točka u krugu, u toj točki cijeli je naš život.