Piše: Edit Glavurtić

Postojali su nekad bogati ljudi koji su višak svog novca ulagali u dobre svrhe. Osnivali bi razne zaklade, gradili bolnice, biblioteke i sirotišta, financirali školovanje siromašnih, podržavali umjetnike. Bili su to mecene i dobrotvori kojih nije bilo puno, ali je njihov novac bio plodan; manje sretnima donosio je zdravlje, obrazovanje, ili pružao zaklon.
Kad bi se njihov životni vijek primakao kraju, ime bi im najčešće ostalo kao zaštitni znak bolnice ili škole, pamtilo ih se kao velikodušne humaniste koji su stvarali i poticali.

Ne sjećam kad sam zadnji put čula da se nešto slično dogodilo u Hrvatskoj?
Nije baš da bogatih nemamo, sudeći po vijestima da su na ekskluzivnim sajmovima luksuznih automobila ili jahti uvijek najskuplji modeli prvi rasprodani.
Ali ta naša šačica enormno bogatih, kao da živi na nekoj drugoj planeti, ne podržavaju ništa i nikoga, u neku dobru svrhu nikada nisu dali ni novčića.

Njihovo blago ne služi ničem osim njima samima.

Gledam sinoć u vijestima francusku mega zvijezdu Depardieua koji se preselio u Belgiju da bi u svojoj zemlji izbjegao plaćanje poreza. Oni su vrtoglavo visoki, to je istina, ali i Depardieu je neizmjerno bogat čovjek, s više novca nego što netko prosječan uopće može zamisliti.

Sad tu meni, vođenoj logikom malog Ivice ništa nije jasno?
Ako imaš puno, u redu je da puno i daš, mislim ja.

A na ekranu vidim prkosnog čovjeka koji je zakoračio u starost, tijela groteskno izobličenog porokom i pretjerivanjem, i koji ima daleko veće šanse za infarkt nego da potroši te svoje silne milione.
Zašto taj tvrdoglavi inat i pohlepa?
Čemu taj škrtari?
Za koga čuva?

I za tren mi u licu tog prebogatog, škrtog čovjeka ukaže hladno i ružno lice današnjice, u svem njenom istinskom, dubokom siromaštvu.