Utopija i kraj gospodara budućnosti

Piše: Marijan Grakalić

Došavši u Zagreb, bio sam gladan, nisam imao što odjenuti ni obuti, nisam imao gdje stanovati, isprva sam spavao na kolodvoru i u sjenu nekog štaglja u Miramarskoj ulici, nisam praktično imao nikog svog, ništa svoje, ni zavičaj, ni starih prijatelja, ali bilo mi je dobro, jer sam bio gospodar budućnosti, a da ne moram zato ubijati. Kako to zvuči – utopijski! Da, novo veliko razočaranje bilo je na pomolu.

(S. Novak: Protimbe, str. 87.)

Vrijeme se danas možda i nehotice pomirilo sa sivilom grada i razočaranja koje se vidi na licima. Ovdje na kolodvoru svi žure dalje prema mraku mlade noći i daljinama koje predstavljaju zamišljeno utočište od bolećivih misli. Suton je ravnodušan prema vagonima i lokomotivama, drvenoj narukvici od gloga na ruci nekog muškarca, na brzinu ispijenoj čaši pelina za šankom restorana, plaču djeteta što se otima majci želeći još i dalje gledati vlakove, naslovima u novinama ostavljenih na klupi i slutnjama kako ovo mjesto simbolički povezuje sve one unutarnje tamnice u kojima je zapet život. A moglo je biti i drugačije samo da sam bio odlučniji u tome da prekinem sve te nevidljive niti niti zbog kojih se umu tako često čini da je sapleten u nešto što ga nadilazi i vlada svime i svakim vodeći sudbinu prema nemilom kraju. Onda možda ne bih opet kao prije bio opet ovdje na izgubljenom peronu, sam i bez igdje ičega, isto kao na početku, no sada slabe nade u to da nije gotovo i da postoji moguće negdje još neka od utopija, da postoji budućnost gdje neće biti praznih soba, opustjelih gradova i napuštenih balkona, moguće i nekih novih parola, ideala, prilika i smijeha. Zaiskri mi sada u duši ponovo ono osjećanje mladosti što je nepokolebljivo upućivalo na zanos kojeg posjeduje onaj kapital kojega pruža san o budućnosti, a suze nijemo potekoše po licu isto onako kako su se sada u daljini gubila svijetla zadnjeg vagona odlazeći i vozeći ljude i sudbine drugdje na neki drugi kolodvor i u neku drugu prošlost.

Pogledam ponovo oko sebe. Ima tu još ljudi koji ne idu nikuda pa barem u tome nisam usamljen. U bjelini izgubljenoga pogleda nazire se moguće i više bliskosti nego što bi se inače reklo. Tko zna, možda su i oni nekada dolazeći u grad bili gospodarima svoje budućnosti sada pak nestale pod represijom profita, ovrhama, osiromašenju, nesretnim brakovima, krupnim promašajima i vrijednostima koje otuđuju i čine i vlastitu sjenu strancem. Želio bih da mogu opstati jedino u svome unutarnjem vidokrugu jer mi osim njega ništa drugo nije niti preostalo, nema više čudesne mladosti i one gotovo božanske nevinosti spoznaje kada ti se svijet otvara i kada ti se čini kako ti je sve dostupno kao na ispruženom dlanu. Opet me potrese doživljaj vlastite unutrašnjosti zbog kojeg nam se neke stvari čine ne tek dijelom nagona već onih tajnovitih motiva što u nekom trenu ovladavaju bićem a mi ih ne možemo nadzirati. Najednom me prekrije neobična tišina. Pomislim na jug i prisjetim se pogleda kroz prozor na pučinu u sutonu. Koliko je ona moja zajedno s tim nebom prepunim zvijezda koje se naziru u visinama i da li sam ikada i postojao tamo u toj dalekoj slici dok je u susjednom dvorištu lajao pas, a tamne sjene palmi i ukrasnog grmlja stvarale raznovrsne čudovišne oblike u dječačkoj mašti. Osjećanje bespomoćnosti bilo je prvo što sam osjetio kada sam se povratio iz svojih misli i slike djetinjstva koje ipak nije bilo tuđe već moment koji mi ne dozvoljava da se izgubim i do kraja prepustim zaboravu.

Koraci neke žene prenu me u panično klupko kolodvorske zbilje. Odjek stvarnosti samo potvrdi kako nema nikakve plemenitosti kada su posrijedi krajnja razočaranja, tek mi oči narastu kao kod zvjerke u bijegu. Znam kako je kasno za bilo kakvu milostinju jer su sve moje utopije sada potrošene. Krenem dalje, prugom prema Trešnjevci, gledajući za nekim ostavljenim vagonom u kojem bi mogao provesti noć i u njemu smisliti neko novo, tajno ime, ne zato kako bi onda u potonjim pogledima mogao unutar sebe zauvijek promijeniti život nego stoga da bi u miru i skriveno od samog sebe mogao izbjeći predsmrtnu nervozu. Nervozu svijeta koji odlazi i nestaje u nepoznatom, tamo gdje svi naši putokazi više ne vrijede i gdje neke druge zvijezde stajaćice služe za orijentaciju unutarnjeg bića. Konačno ugledam željeni vagon, uspnem se i smjestim u prašni kupe s drvenim klupama. Pred san učini mi se da čujem točkove kako lupaju u ritmu. Hvala Bogu pomislim, još koji sat i sve će proći, nestati. Samo da prođe ova noć, ovaj mrak…