Šapat se zimskog zimzelena raširi
Šikarom i šumarkom, gdje stopala utonu.
Zadnji dan godine…Ruka se s rukom izmiri,
U štropotu i pari, na sutonjem peronu.

Grad proždire bjelinu, šireći crnilo sipe.
Dimovi, čađa, vonj masti i truleži posvuda.
Poželjet će se zemlja i studeni i škripe,
Tamo po pustopolju, gdje zečji trag vrluda.

Ružnoća posvudašnja, dosada i čemernost;
Stvari skupljane brižno izgubile su vrijednost.
Ali kad duši stvarno dojadi prekomjernost,
I ti ćeš možda mene željet ko snježnu čednost.

(Januar, 2013.) Božica Jelušić