Piše: Stjepo Martinović

Može li u nekom trenu ne biti više onoga za koga nitko ne bi stavio ruku u vatru da ga je ikad i bilo? Tko će smrti priznati da je sustigla nekoga tko od nje ni bježao nije, tko je – štoviše – njezine kòsē dopao mjesecima prije rođenja? Jer, uzalud spomen da to ljudsko biće jest ugledalo ovoga svijeta – ne znači ništa ni nečije prisjećanje tko mu bješe mati, a tko ćaća – ako mu je sudbina, učinivši ga posmrčetom, unaprijed slomila štap nad glavom, ako ga je darovala sjenama onoga svijeta, ne obazirući se na sve njegove dane pod suncem ovog… što će ih provest’ u zabludi da živi. Naime, je li uistinu živio onaj koga je otac zanijekao najstrašnijim odricanjem – utjecanjem smrti?

* * *

Ništa tog rujna 1968. nije na južnom Jadranu bilo kako je trebalo biti, kako je stoljećima bivalo posljednjih tjedana ljeta, kako se očekivalo da će i te godine biti… jer je čeljad odvajkada navikla da bude. Ali, ljeto 1968. kanda je izdahnulo još u noći po Veliku Gospu, za kojom – mješte vedrine, nakon nevremena uobičajena sredinom kolovoza – svitanje donese škuru buru, što je more zapjenila k’o najjača marčana, a nad Podgomiljsku valu polegoše oblaci tmasti kao da je sunce nad njima napola zgaslo, obeshrabreno tminom pod sobom. Danima je divljala ta strašna vjetrina, sustajući pomalo oko podneva, te opet jačajuć’ u sumrak, ni trena ne rastjerujuć’ naoblaku, nego povremeno nanoseć’ pljuskove što bi se iznenada stuštili iz mračna svoda boje mokra pepela, pa jednako naglo i uzmicali… presahnjivali kao da nestade i posljednje kapi u Božjem maštilu.

Taj kijamet u nedoba, kako reče podgomiljski grobar Meho Čolović, presjekao je dotada vrevom, obiljem i bezbrižnošću blagoslovljene zreloljetne tjedne – pet dana prije vijesti o prodoru invazijskog korpusa Varšavskog pakta u Čehoslovačku i brutalnoga gušenja Praškog proljeća. Nakon 21. kolovoza, pak, mrzovolja u ljudi preraste u zebnju podjarenu glasinama da je Crvena armija krenula prema jugu… pa u starije čeljadi, koja je zapamtila rat, zavlada silan strah – a mlade obuze dotad nepoznat nemir, strašna slutnja da bi se iluzija o čudesnim promjenama, pokrenutim burnim prosvjedima studentarije od Pariza do Beograda, mogla ugasiti kao Palachova svijeća pod gusjenicom Brežnjevljevih tenkova.

U opustjelim konobama i tavernama tih se dana okupljalo još samo nešto domaćega svijeta, zamuklog i smrknutog poput neba nad uskipjelim valovljem. Nije se bacala briškula, zamro je smijeh, noći su protjecale bez poja spontano skupljenih klapa – kao da bješe poodmakli listopad, ili studeni već, a podgomiljska se mladost odavno raspršila po studijima, gastarbajteriji ili morima dalekim.

Toga se tugaljivo-tjeskobnog rujna glazba čula još samo u bašti restorana „Riva“: iz večeri u večer, od 8 do 11, kvartet poljskih muzičara i pjevačica Danuta Kolakowska odrađivali su posljednje dane tromjesečnog ugovora, izvodeći olinjale evergreene gažerski bezbojno i bez mrve nadahnuća. Nije to što su sultani vatrogasnih domova u poljskoj provinciji izvlačili iz derutnih glazbala, a izblajahana plavuša, hibernirana u neodgonetljivoj dobi, unjkala napuklim glasom – razarajući, jetkim podkarpatskim naglascima, razumljivost stihova na svakom jeziku – bilo milozvučno ni onih tjedana, dok su ljetni plesači ispunjavali i posljednji pedalj betonskog podija pred nadstrešnicom za kapelu… nagrađujući svaku izvedbu kurtoaznim pljeskom; ali, nakon 21. kolovoza, kad je bezimeni band mogao svirati za ples jedino sjenama vriježa pokisle penjačice na odrini – bješe manje od mizernog, uprav’ morbidno.

Itekako svjesni zbivanja oko sebe, a i pritisnuti olujom u sebi, Poljaci su sveli izvedbe na snužden pianissimo… sve osim jedne: kao i svake večeri od 15. lipnja, posljednju bi pjesmu večeri interpretirali orno i preglasno, unoseći u njenu izvedbu sav lažni patos i srcedrapateljne sentimente prizvane iz uspomena na iščezlu bezbrižnost seoskih veselica, kao da nastupaju pred audicijskim žirijem festivala mariachi glazbe u meksičkoj Guadalajari!

Jer, svaku je večer, od 15. lipnja do 15. rujna 1968., za stolom u kutu bašte prosjedio 73-godišnji Amerikan Miho Veselić, iseljenik koji je u daleki Čile otišao s nepunih sedamnaest godina, nakon drugoga se svjetskog rata obreo u Kaliforniji, gdje se navodno obogatio tunolovom… odakle je, netko reče, i stigao u prvi posjet staromu kraju. Po neprovjerljivim glasinama, tri se puta ženio i rastavljao, od njegove se rodbine – umiranjima i raseljavanjem svedene na petoro-šestoro ostarjele čeljadi – čulo da ima troje djece, sina i dvije kćeri… a drugi netko pridoda (ali oprezno, jer je o njem’ jedva itko išta pouzdano znao) da među Podgomiljanima u Americi, pa ni u Watsonvilleu, gdje živi većina stare emigracije, kanda nitko za nj ne bješe čuo.

Umjesto u boljem hotelu, kao našijenci kojima je stalo posvjedočit’ da su dosegli svoj američki san, ili u svojte, poput onih koji dolaze obilaziti grobove i razgaliti dušu među obilato darivanom rodbinom, odsjeo je samotnjački skromno u kamari Luce Bratoševe, objedovao u „Rivi“ (redovito obrok s jelovnika, nikad à la carte), veći dio dana provodio u starački sporoj šetnji, s dugim i čestim zastajanjima, oko podgomiljskog poluotoka… a svake večeri neizostavno naručivao – te novčanicom od 10 dolara nagrađivao – izvedbu pjesme La Paloma.

Samo jednom i uvijek na kraju programa, ustrajnošću starkelje koji gnjavi susjedova sinčića da izgovara prostote, eda bi zaradio čokoladu – koju neće dobiti dok ne kaže i zadnju s repertoara. Podgomiljani su se stoga posprdno pitali ne ostaju li Poljaci nakon 21. kolovoza – premda su itekako morali biti uznemireni događajima u Čehoslovačkoj – zato što ih obvezuje ugovor, ili dok ne poberu i posljednju Veselićevu novčanicu s likom Alexandera Hamiltona na aversu. Zašto, pak, plaća izvedbu te pjesme, starog Amerikana nitko nije pitao, nikako stoga što njegov ritual nije pobudio ničiju znatiželju, nego zato što Miho Veselić jedva da je tijekom svih ljetnih tjedana u Podgomilju bilo s kim progovorio riječi, pa ni konobari ne zapodjenuše s njim ikakav prisniji razgovor, u ozračju koga bi se nekom od njih omaklo da ga i to pita. Dakako, tko bi se usudio potražiti objašnjenje u njegovih rođaka – kad ga je tih petoro-šestoro starčadi, mahom podalekih srodnika, posjećivalo jedno po jedno, nikad ni muž i žena zajedno, isključivo nedjeljom u kasno popodne, kad bi ih primao za istim stolom za kojim je i jeo.

Da je itko kasnije pitao te ljude je li ih on zvao, zašto su dolazili… ne bi imali što odgovoriti – jer valjana razloga, kao ni pravog divana među njima, nije ni bilo. On bi se šutke zagledao u fizionomije tih ognjenim konavoskim suncem sparušenih muškaraca i žena, dugo ih, glave unatrag zabačene, motrio kroz teške dioptrijske naočale, kao da s naporom prebire po sjećanjima u potrazi za njihovom slikom iz godine njegova odlaska… oni bi njega malo promatrali, pa obarali pogled u zamjetnoj nelagodi, doživljavajući ga istodobno kao bogatog rođaka, od koga bi se očekivao poneki dolar, i kao potpunoga stranca, jer ga nitko od njih nije zapamtio dovoljno da bi se mogao zakleti kako taj pogrbljen starac u preširokoj havajskoj košulji kratkih rukava, podlakticā i lica osutih staračkim pjegama, odista jest onaj Miho Veselić, koji je 1912. iz Gruža otplovio – navodno – put Trsta, a otamo Bog zna kamo…

Ali, ne samo što se Amerikan nije za tih susreta mašio lisnice da bi obradovao rod kakvom zelenom novčanicom, nego su „gosti“ redovito plaćali što bi pojeli ili popili; kad se prvomu – Đurku Radelju, Mihovu bratiću s materine strane – dogodilo da mu nije bilo druge nego posegnuti za vlastitom kesom, sljedeći, pripremljeni na to, spremno su podmirivali svoje račune, pa čak i njega častili… što nijednom nije odbio.

— Škrtac inkrepiti! — procijedila je Mare Pekočeva, druga mu rodica po ćaćinoj liniji, kad je čula kako prolaze oni koji za Veselićev tavulin sjedaju. — Malo mu bilo crne zem’je… k’o što i ‘oće. Krepat’ je on doš’ō, ja vam kažem. Bio bi se već vratio u Ameriku da nije. Koji je Amerikan osvan’ō tako, nikomu se ne najavljujuć’… koji je ikad postoj’ō duže od setemane… dvije najviše? Meni se nadaje da su njega đeca poćerala… ili je sâm utek’ō od njih. A rekla Luce Nìki Grgurevoj da mu telefon u kamari još nije zazvonio, niti da on ikoga zove.
— Ali troši na Poljakinju! Kad je pogledaš, tâ k’o da očī i nema, ma umije izvuć’ dolare i ispod zmičaline što je Amerikan u špàgu drži. Našla mu Danuta k’juč od škrabice, Nazarećanina mi — oglasio se muž joj Luko, poprativši primjedbu (valjda je mislio da je silno duhovita) smijehom nalik rzanju lipsala konjčeta.
— A, neka troši… svoje ćerda. Bogu fala, pa nama njegovo ne treba — promrsila je Mare, rastajući se u duši s očekivanim dolarima kao s izgubljenom srećkom neprocjenjive vrijednosti. — Nego… otkle ti znaš kako se ta žuta beštija zove?!
— A ‘ko ne zna!?… Umije ta s muškijema, još kako! Više je prčā nju objahalo, nego joj je kósā na glavi… a z’ō se glas daleko čuje.
— E, neka nije promašio tvoje uši! — dobaci mu žena mrzovoljno i ode za poslom.

* * *

Pošto je u nedjelju, 15. rujna 1968., u 11 večernjih ura, posljednjom otpjevala La Palomu, Danuta Kolakowska ubrala je zadnju Veselićevu deseticu – uzela ju sa starčeva dlana jednakim pokretom kao i svaki put od 15. lipnja: kljunom od lijevoga palca i kažiprsta, skupljenih kao u igri sjenama na zidu… ali zamjetno hitrije, bojeći se da bi joj možebit dohvatio ruku, htio se pozdraviti s njom. Nije mu pritom kazala ni riječi – i ne videći ga zapravo, sitnih zvjeravih očiju prikovanih pri zelenu novčanicu, koja kao da ne bješe papir u Mihovoj ruci, nego mamac u klopci iz koje ju mora oteti prije nego što se zaklope njegovi koščati, artritisom izobličeni prsti.

Poljaci se namah potom izgubiše kroz kišnu koltrinu, što je plesnu baštu osvijetljenu studenim neonom činila najusamljenijim mjestom na svijetu… pobjegoše s mjesta nesreće kao da su već danima sjedili na putnim torbama od jeftina polivinila, u iščekivanju završnog takta jedine njihove pjesme što je ikomu išta značila u zabiti na dalmatinskom jugu. Odvezli su se sipljivim Polonezom ciglasto-crvene boje, sa zebnjom u očima s kojom se ne polazi ni spaljenom domu, nego jedino ususret neizvjesnostima izbjeglištva… a studen mûk, što je za njima ovladao „Rivom“, te je preuranjene jeseni 1968. godine okrutno podsjetio Amerikana Veselića da je posljednji putnik na nasukanu brodu s koga pobježe tko je i kako je mogao… na kojem samo nekolicina najjadnijih u posadi čuva olupinu od pljačkášā i uzalud pokušava suzbiti prodor mora.

Narednih dana Podgomiljani bi ga bili smetnuli s uma, jer ga sve do subote ne bješe vidjeti – ni na uzmorskom šetalištu, ni od jutra do sumraka u portu, gdje se danomice mota besposlen svijet, ni s večeri u nekoj od konoba, utonulih u polumrak i mûk bremenit strepnjom što je zavladala za uznemirujućim vijestima iz Češke… a kad je 21. rujna stupio na prag gostionice Jerolima Šarića, pa ostao ondje bezizražajna lica, nit’ motreći onu trojicu-četvoricu u prostoriji niska stropa kao da nekoga ište, nit’ dajući ičim naslutit’ hoće li ući ili otići, birtaš ga ošinu pogledom namijenjenim neželjenu gostu… onom koji, šireći studen oko sebe, rastjeruje čeljad dobre volje djelotvornije od babetine urokljiva oka.

Miho Veselić u neko je doba ipak stupio u konobu, sjeo za stol u kutu kraj zahodskih vrata, naručio tri decilitra crnoga… i umuknuo kao da otad pa dovijeka neće zucnuti riječi – ni popu na predsmrtnoj ispovijedi. Zašutješe i ona trojica-četvorica, te ubrzo izađoše jedan za drugim u sve mračniju noć – studen što se širila iz Amerikanova kantuna utjerivala im je više zebnje u kosti, nego buretina koja se iznova javila hûkom u borju i škripom lanaca, bokobrana i užadi na barkama što su glavinjale na vezu, tarući se i udarajući jedna o drugu.
Jerolim Šarić, smrknut i prožet ledenom tjeskobom, jer bješe uvjeren da je osjetio kako od jedinoga preostalog mu gosta dopire vonj grobišta, prvo se povukao put kuhinje, posložio prljavo suđe i čaše uz sudoper, a onda se vratio, kaneći Veseliću reći da zatvara… ali ovoga više nije bilo za stolom. Obuzet naglom nelagodom, osvrnuo se gostionicom, zavirio i u zahod – Amerikanu ni traga.

Naoko, sve što ostade za njim bila je novčanica od jednog dolara kojom je platio nedopijeno vino – ali, Šarić nađe pod njom nešto ni u snu očekivano: polovicu također dolarske, prerezane nazubljenim škarama kakvima krojači obrezuju višak platna uz šavove. Pomno ju je razgledao, zamijetio da je presječena tako da se sačuva čitav serijski broj i vodeni žig… te ju pažljivo uložio u džepić konobarskog novčanika, u kojem je držao legitimaciju i zlatnu kolajnicu s likom svetog Antuna.

Izašao je zatim na ulicu šibanu rijetkim krupnim kapima, pogledao desno i lijevo, letimično kao da zapravo ne želi vidjeti starožinu u odlasku, pa okrenuo ključ u bravi… i tek onda postao svjestan da je u provali čudnoga straha zaboravio pogasiti svjetla.

— Kvragu i to malo struje… neka gori! — promrljao je i krenuo put kuće, proganjan osjećajem da ga netko prati. Ali, kad se osvrnuo – naglo, kao da je nekoga čuo, a zapravo htijući tomu nekom za leđima uskratiti priliku da prođe nezamijećen – ne vidje ni žive duše; mokar se pločnik ljeskao pod zelenkastim svjetlom halogenke kao put kojim nitko neće naići, niti se njime može ikamo poći.
— Kud li je onaj stari baksuz nestao… sve zlo šnjim?! — šapnuo je nemalo začuđen opustjelošću ulice, te nastavio koračat’ i nadalje praćen zadahom ràke i slutnjom nečije nazočnosti u tmini za svojim plećima.

Je li ga Amerikan Veselić, ili netko drugi, slijedio one noći, Jerolim Šarić nikad neće doznati – premda će ga do kraja života mučiti dvojba nije li nabusitim držanjem spram samotnjaka, koji je kišne večeri 21. rujna 1968. stupio na prag njegove konobe i ondje se ukipio kao na vratima pakla u koji ne zna bi li stupio, ili bi se poštedio muka đavolskih, zakapario njegovu smrt.

Naime, Miho je Veselić – nakon što ga danima ne bješe čuti ni vidjeti – potkraj narednog tjedna nađen obješen u potpalublju odavno na suho povučena trabakula braće Luković; otkrila ga nekakva dječetina, osjetivši strašan smrad iz olupine kraj koje su iskopavala crve za ješku. Mladi liječnik Izidor Dorić – Amerikan mu je bio prvi podgomiljski mrtvac kojem je pogledao u ugasle oči – prestravio se zgromljen osjećajem da ga pokojnik itekako živo vidi kroz debela stakla svojih naočala, a onda zaključio, po stupnju raspadnutosti mekih tkivā, da je izdahnuo najkasnije u zoru 22. rujna.

Koliko god sputan profesionalnom etikom, pa stoga nesklon miješanju u tuđa posla, nije odolio napomenuti komandiru milicijske stanice Živku Vuletinu kako mu se ne čini vjerojatnim da je Miho Veselić sâm sebi došao glave; osim što od podnica u brodskoj štivi, pa do palube nije bilo više od dva metra – pa bi se ondje netko mogao objesiti jedino kratkom omčom – u rasušenu brodskom koritu nije bilo ničega nalik odgurnutom potpornju za noge, a uže donjim krajem omotano oko mrtvačeva vrâta bješe tako dugačko da mu je samo glava s ramenim bila odignuta od poda, dok je leš donjim dijelom torza, beživotnim rukama i raskrečenim nogama, ležao na brodskim podnicama kao da je Amerikan spokojno usnuo… s jedva nešto povišenim grudnim košem.

— Čovječe…! Nagledao sam se obješenih, ma ovaj… ni u kakvu grču, k’o da je do posljednjega daha vladao samim sobom — prošištao je Vuletin kroz šaku položenu na usta, jer se mrtvac bješe već žestoko usmrdio. — Jebiga, što sad?!… Ne diraj ništa, doktore… zvat’ ćemo inspektora iz Grada. Nije ovo za nas… a taj ionako više ne može uteć’.

* * *

Uzalud su šutjeli doktor Dorić i milicioner Vuletin – jer nisu jezike za zubima zadržali oni koji se, dok su njih dvojica obavljali očevid, bjehu natiskali oko mrtvoga broda s pokojnikom u štivi, pa je Podgomilje, brže od gladne čiope, obletjela glasina da je Amerikana Veselića nepoznat netko mrtva-pijana opljačkao i zatim kao-objesio u trabakulu braće Luković… ni najmanje ne mareći što će svakomu biti jasno da se pokojnik nije svojevoljno otputio onamo odakle povratka nema.

Ta priča, pak, nije držala vodu ni do podneva, jer je Luce Bratoševa potvrdila da Veselić nije mogao imati uza se značajnijeg iznosa, budući mu gotovo prazna lisnica i sva imovina – osim 320 dolara izdvojenih za četrdeset dotad neplaćenih noćenja u njezinoj kamari – bješe uredno poslagana, što u dvokrilnom ormaru na kozjim nogama, od iverice obložene javorovim furnirom, što na stolu s pločom od mutna zelenkasta stakla, što na neraspremljenoj postelji… zajedno s američkim passportom na ime Michael Veselich, turističkom kartom SFRJ sa žigom Zračne luke Zagreb na posljednjoj stranici, nekolikim bezvrijednim memorabilijama pokupljenim od Plitvica do Dubrovnika… i gramofonskom pločom, singlicom na 45 okretaja, s La Palomom u izvedbi katalonske dive Victorije de los Ángeles López García, snimljenom 1956. godine za diskografsku kuću RCA.

Lucija Bratoš – pošto je Živko Vuletin pregledao i zamjenik mu Martin Šunje popisao sve zatečeno u sobičku prožetu memlom primorskoga zavičajnog muzeja – pokojnikovu ostavštinu brižno je položila u kartonsku kutiju od Franckove kave i prenijela u saloču svoje vlažne kuće… misleći da ju sačuva dok se ne javi tkogod od Veselićevih, a da ne bude na smetnji u kamari na katu, naiđe li neki izvansezonski gost, zagrebački penzioner ili građevinski radnik iz Bosne… svejedno. Ali, još se istog popodneva milicioner Šunje vratio po Amerikanove stvari, jer su iz Grada naredili da se „imaju izuzeti i čuvati do zaključenja istrage, odnosno slučaja, jer se radi o predmetima čovjeka skončalog nasilnom smrću“.

Mjesecima nitko nije došao po Veselićevu imovinu, a niti nazvao da se raspita o njemu ili o njoj… eventualno zatražio da mu se pošalje bilo što pokojnikovo, pa ni pitao za umrlicu, potrebnu za pokretanje ostavinske rasprave za naoko-obješenim iz trabakula braće Luković. Amerikanov je leš čuvan više od pola godine u hladnjači odjela za patologiju dubrovačke bolnice, a onda pokopan u anonimnu grobnicu pod čempresima Boninova – gotovine u njegovom novčaniku bilo je taman za pogrebne troškove, dok milicijski inspektori nisu ni pokušali provjeriti imaju li pokrića pokojnikovi putnički čekovi, što mu ih je izdala poslovnica First Manhattan Chase Bank u Santa Cruzu.

Miha Veselića i njegovu smrt naoko-samovješanjem u utrobi raspadnutog trabakula, što ga Lukovići potom sasjekoše i spališe, do rujna naredne godine smetnula je s uma i rodbina u Konavlima, a nekmoli ne bi podgomiljski besposličari ili konobari u „Rivi“. Živ bješe još samo u sjećanju Jerolima Šarića, onako nijem na pragu njegove konobe, pogleda – kroz orošene naočale – ni zbunjenog, niti znatiželjnog… a s jedva zamjetnom sjenom straha na izboranom čelu; da li od onog od koga (ili čega) je bježao – ili od prizora, zatečenih ljudi, gazde… u silom-pribježištu? Štoviše, dobričini Šariću nikako da se duša liši gorčine samoprijekora što ga one noći nije ljubaznije primio, porazgovarao s njim… ako već umije nać’ ljudsku riječ i za najgoru protuhu… te ga pričekao, potražio… kad mu se ono učinilo da ide za njim.

— Možebit da jesi falio — reče mu Andro Kuljanić, kad mu je, za rìbanja pod Bobarom, iznio svoju tjeskobu — ali… može li i’ko produžit’ život onomu koga je Bog sebi prizv’ō? A ‘ko zna kad je njega, koliko prije nego što je uš’ō u tvoju konobu… Nego, da baš ni’ko nije pít’ō za nj… e, to mi je čudno. Taman da se ne znam kako omrazio djeci… ćaća im je bio, zaboga.
— Amerika je to, kume moj. Ako je osiromašio, k’o što se čini da jes’… briga njih za nj! Briga ikoga. Nadaje se meni da je on od njih pobjeg’ō. Da je bjež’ō i one noći kad je u mene doš’ō… a što ja nijesam vidio, iako sve otad vjerujem da mi je htio reć’.

* * *

Ali, netko jest mario za Miha Veselića – točnije: za njegovu ostavštinu; jer, dan po obljetnicu posljednje izvedbe La Palome na terasi restorana „Riva“, viši je inspektor Vinko Primužić iz dubrovačke Vile „Palma“ nazvao Živka Vuletina i dojavio mu da će pokojnikov sin Jeremy Blaskovich doći po Amerikanove stvari.

— Svakako inzistiraj da ti prvo potpiše zapisnik o preuzimanju, a onda neka čini s njima što hoće… Jer, zapravo mu ne bismo ništa smjeli dat’ bez sudskog rješenja o ostavinskoj raspravi… ali, nit’ je provedena, jer je bio strani državljanin, a i čemu komplicirat’ zbog kartonske kutije iznošene robe. Ipak, nemoj dopustit’ da išta takne prije nego potpiše! Sjećaš se koliko je okapanja bilo s ostavštinom onog Talijana, koji se ubio u zahodu kockarnice u „Adriaticu“ — upozorio ga je nadređeni.
— A… kako reče da se preziva? Nije Veselić?
— Nije… Blašković je, po materi, kaže. ‘Ko će ih znat – u njih se imena i prezimena mijenjaju kako je komu i koliko volja.

Istog je popodneva Jeremy Blaskovich, u pratnji zamjetno mlađe riđokose žene pjegava lica, predočio dokument o najbližem srodstvu s pokojnikom, letimično prošao listom i hitro potpisao papir o preuzimanju njegovih stvari, zatim pred Vuletinom i Šunjom otvorio samoljepivom vrpcom oblijepljenu kutiju od Franckove kave, uzeo iz nje samo gramofonsku ploču u požutjelom i djelomice poderanom omotu s loše returširanom slikom znamenite katalonske dive Victorije de los Ángeles López García, suho dobacio milicionerima Give the rest to some charity. Red Cross maybe… i odvezao se bijelim Peugeotom 404, unajmljenim u dubrovačkom „Atlasu“.

— Što reče? — poluglasno će Šunje, zabezeknut time što Amerikanov sin nije uzeo ništa drugo za uspomenu, ništa pitao o posljednjim danima svoga oca, o rođacima po konavoskim selima…
— Da damo u Crveni križ… koliko sam razumio.
— Taman posla! K’o da bi uzeli… Baš im treba škatula iznošeni’ prnja – nije to nego za u smeće — sebi je u bradu promrljao Martin Šunje, obljepljujući iznova kartonsku kutiju, da se Veselićeve stvari ne bi rasule dok ih bude nosio do kontejnera.
— Za smeće, nego za što drugo — odobri mu Vuletin.

Ni tri minute kasnije – Šunje se upravo bješe vratio, lamentirajući u pô glasa kako cijeli život nesretnog Amerikana stade u kutiju od Franckove kave… što ju, eto, već drobi preša u bubnju kamiona gradske čistoće – kad se začu zvonce na vratima; nemalo bjehu zapanjena obojica podgomiljskih čuvara reda i zakona, ugledavši na pragu Jeremyja Blaskovicha, blago rečeno bijesnog… s praznom omotnicom La Palome u ruci.
— It’s empty!… Nema ništa!… Disc only!… Plate… — uzrujano je nizao, zavukavši dlan desne ruke u praznu omotnicu i tresući njom kao da bi tko zna što trebalo ispasti iz već gotovo poderane „kuverte“.
— Zovi Marinu, ovo neće ić’ bez tumača — reče komandir Šunji i pokaza od ljutnje uskipjelom Blaskovichu da sjedne. — Kako nema ništa?… A gdje je ploča?
— Ima ploča… but, but… something else… something more should have been there — Veselićev sin pokazivao je prstom u praznu omotnicu, kao da Živko Vuletin, kraj zdravih očiju, ne vidi u njoj isto što i on.
Uto se Martin Šunje vratio s djevojkom iz putničke agencije u prizemlju – pa je prvo Jeremy Blaskovich njoj objasnio, a onda ona milicionerima prenijela, da je još nešto, osim gramofonske ploče, trebalo biti u omotnici sa slikom davnašnje katalonske pjevačice.
— A što to?! Mi… niti smo otvarali… ni vadili ploču iz nje, nit’ išta primijetili — Vuletin će malo u čudu, više sluteći nevolje. — Što mu to… kanda fali?
— What’s missing? What should have been there… in the envelope? — prevela je Marina Ugrina.
— None of your… sorry, their business! But it should have been there… It couldn’t be missing… unless… — odbrusio je Amerikanac sve žešćim tonom; i njegova se pratiteljica bujnih riđih kovrča ukazala u okviru vrata, u ljutnji joj se oči bjehu svele na dva uska proreza, a cijelo lice obezličilo, čudno pošarenjevši… kao da su joj pjege potamnjele, a koža među njima problijedjela za dobru nijansu.
— Kaže da se to vas ne tiče… ali da nema… toga nečega, što je trebalo bit’ unutra.
— A… reci ti njemu… kako mi možemo znat’ da toga nečega nema, ako neće kazat’ što je bilo… pa da se možemo sjetit’ jesmo li vidjeli, ili nismo — Živko se Vuletin s popriličnim naporom obuzdavao da ne podigne glas.
— No way! None of their business, I say! — Blaskovich je iznova odbio otkriti što je to trebao naći u omotnici La Palome, te nastavio bjesneći: — Tell them, I will report about this to their boss in Dubrovnik… and… if it turns they’re cheeting on me… my God! I’m an American citizen… they are not capable to imagine what a hell will I make of their miserable lives!
— You’re threatening them, sir… I’m not sure it’s good for you if I translate all this — šapatom ga je upozorima Marina Ugrina.
— Just do your job! You’re not supposed to think instead of me!
— Što kaže?…
— Da će izvijestit’ vašega nadređenog u Gradu… da je on Amerikanac i da će vam, ako ga varate, pretvorit’ vaše bijedne živote u pakao — reče djevojka u nemaloj nelagodi.
— Tako, jel’…? E, pa, gospodine moj… možeš ti bit’ što ‘oćeš i otkle ‘oćeš, ma si ovo potpis’ō, dobio svoju kopiju — Vuletin će na rubu gnjeva, pružajući Blaskovichu popis očeve ostavštine s njegovim potpisom — i odnio što si htio… a sad možeš do dogodine tvrdit’ da ti fali ovo il’ ono… ni sam ne znaš što… ma ti je za sve kasno!
— You’ve checked the list of your late father’s belongings… undersigned it, taken away what you wanted… and, so Mr. Vuletić says, it’s now too late to ask for anything missing… whatever it might be…
Marina nije ni dovršila prevođenje, a razjareni je Jeremy Blaskovich zgrabio iz milicionerove ruke popis Amerikanove imovine, zatečene u kamari Luce Bratoševe 29. rujna 1968., poderao ga na četvoro i zgužvanog bacio Vuletinu pred noge.
— Yes, I’ve got a copy… and this isn’t at all our last encounter! See you in the court, you… bloody criminals! — prosiktao je, izjurio iz stanice i odjurio unajmljenim Peugeotom tako da su gume zacviljele po vrelom asfaltu.
— Reče da ćete se na sudu vidjet’ — šapnula je Marina Ugrina u nastali mûk.
— Ma jel’… na sudu? Mo’š mislit’! A kaza da robu damo Crvenom križu… ni takn’ō je nije, k’o da mu je ćaća od sičije skonč’ō — planuo je Vuletin.
— Fala vragu, pa je nije isk’ō… Ode ta put Dupca! I sve što je u njoj bilo… — laknulo je Šunji, dotad prestravljenom od pomisli kako bi onima u Dubrovniku objasnili da je Veselićeva odjeća po hitnom postupku završila u kamionu gradske čistoće.

* * *

Nitko od onih koji su se sjećali posljednjih dana Miha Veselića nije mogao znati da je on, u ne osobito dugomu svom životu, tri puta iskusio prokletstvo drevne izreke Imao, pa nemao – Im’ō, pa nem’ō, po konavosku – a da ga je sram golemi sustigao samo kad je trećom, zbog umišljene vlastite zasluge za tako proklet usud, spao na prosjački štap… jer mu svjedoci i žrtve propasti bjehu i rođena djeca. Ali, unjulu od špada, bezvrijednu duju, umjesto bilo koje od trideset i šest karata triestina sa stanovitom vrijednošću – kako je sâm opisivao zlosretan svoj usud – izvukao je još u noći rođenja, 24. lipnja strašne 1895. godine, kad ojađena čeljad prvom u višestoljetnoj povijesti sela ne zapali ivanjske krijese, u gnjevnoj vjeri da ih je i Bog, sa svim svecima svojim, odbacio, smetnuo s uma.

Zaboravio na njihovo postojanje i postojanost u vjeri, koju su im praoci prihvatili još za Rimskoga carstva, očuvali o krvavom prijelazu s bizantskog pravoslavlja na katoličanstvo Dubrovačke Republike, kojoj ih samozvani gospodari, oceubojice i oskvrnitelji djevičanstva rođenih sestara, Kosače i Pavlovići, prodaše kao da im ih sâm Gospod dade – sve duše njihove, sa zemljom, stokom i divljim zvjerinjem po konavoskim brdima – a koja ih učini robovima na vlastitim ognjištima.

Jer žetva bješe obećanje gladi, austrijska carevina prijetvoran moloh koji porezima otima darovano mjerama unapređenja agrara, trogodišnjim vojnim rokom u kopnenoj vojci, te četverogodišnjim u mornarici, oduzima familijama hranitelje, ostarjelim roditeljima uzdanice… a kad krene po zlu, kotač nesreće biva zamašnjak koji ne sustaje dok ne ubije sâv prkos u čovjeku, svu njegovu vjeru da sutra neće biti gore nego danas, da je zlo istupilo zube na tegobama vremena.

Zaredaše tako nemilosti neba da se pamti i pripovijeda – od ranih mrazeva, nakon kojih sagnjije promrzla raštika i repa po vrtovima, do proljetne suše, koja prepolovi zrna u klasu i učini da se manje krumpira vadilo iz zemlje, nego što se bješe posadilo. Blago se razbolje kao i ljudi, namnožiše se zmije i glodavci, grinje i skakavci, uši i krpelji… kolovoške kišurine obraše smokvike, vinograde i maslinike, prije nego ijedna beračka stopa u njih kroči.

Miho Veselić, čijem se rođenju nitko razveselio nije, preživio je zahvaljujući izdašnosti prsa u susjede Marije Grubišićeve, koja bješe dva mjeseca ranije rodila kćer Anu – jer su u njegove matere presahle, što od gladi, što od silnih briga hoće li joj se muž ikad vratit’ iz tamnog vilajeta, gdje ode ratovati, za ćesara a protiv komita, koji su se ogorčeno suprotstavljali puzajućoj aneksiji Bosne i Hercegovine. Marko Veselić nikad ne prispije doma, a ni glas o njegovoj smrti, pa ga njezina tuga nadživje pedeset i šest godina, potrajavši i nakon drugoga svjetskog rata, da bi se ugasila tek s plamičkom njezina životnog žiška.

Ostade tako Karolina Veselićeva udova s posmrčetom – jer joj svekrva jednom reče da njezino srce znade kad je izgubila sina: onoga dana kad je dobila njegovo pismo – sastavio mu ga donekle opismenjeni Luko Arbulić – većim dijelom premazano crnim tušem carskoga cenzora. Ostade Karolina Veselićeva da se sama bori s nedaćama, siromaštvom, svojeglavim sinčićem sklonijim svemu negoli posluhu.

Jer Miho je Veselić zarana još, možebit kad je prvom čuo o svom ćaći, koji radije ode ratovati po Bosni negoli tràpiti od kamena tvrđu konavosku crljenicu, razumio da je ničije dijete – jer ga ne poželješe ni otac, ni mati… one kasnojesenske noći 1894., kad ih uzavrela žudnja stopi u jedno biće – da im se dogodio suprotiva njihova htijenja… vezujući dvoje lakomislenih ljudi, koji nikad ne pristadoše odreći se i najmanjega dijela sirotinjske svoje slobode zarad ičega zajedničkog, ponajmanje čeda, pa da stoga njegov prezreni život nikom ne vrijedi lule duvana.

E, pa kako Bog meni, tako i ja njemu… pomislio je, u gnjevu izmiješanu s očajem, onog praskozorja kad je sišao s Ilijine glavice prema gruškoj luci, da bi se ukrcao u zagušljivo potpalublje parobroda tršćanskog Lloyda – premda znajući da ojađena Karolina i u Bosni ubijeni Marko nikad neće prestati putovati s njim, da ih se ne može otarasiti svih svojih godina… sve da im pokuša umaknuti u vrevi Times Squarea u novogodišnjoj noći.

E, pa kako Bog meni, tako i ja njemu… pomislio je, u gnjevu izmiješanu s očajem, onog praskozorja kad mu nije bilo druge nego pobjeć’ iz Punta Arenasa, nakon jednako brzog uspjeha u traganju za zlatom i propasti u paučinama kockara-varalica – premda znajući da mu ne dahću za vratom utjerivači dugova, nego njegova zlehuda sudba od koje uteć’ ne može.

E, pa kako Bog meni, tako i ja njemu… pomislio je, u gnjevu izmiješanu s očajem, onog praskozorja kad je kuću i sve u njoj prepustio pohlepnoj kučki Sonji Blašković, svojoj trećoj ženi (jedinoj s kojom je imao djecu: Jeremyja, Tracy i Isabelle), premda znajući da će ga sin, kojeg i nije smatrao svojim, progoniti do na kraj svijeta, ne bi li se domogao grumena zlata iz Ognjene zemlje, pohranjenog u Ribarskoj štedionici Svetog Andrije u San Diegu – a tako nalik tjelešcu golubice, da je u prvi mah pomislio kako mu se posrećio nalaz djela zlatára iz plemena Inka.

E, pa kako Bog meni, tako i ja njemu… pomislio je, u gnjevu izmiješanu s očajem, onog praskozorja kad je s aerodroma J.F. Kennedy poletio prema Europi, Konavlima, Podgomilju… premda znajući da se nikamo ne vraća i da, gdje god stigne, neće biti Miho Veselić, Amerikan povratnik, nego ukleta jèka spomena iz davno nestalih vremena… manje od prezrena stranca.

E, pa kako Bog meni, tako i ja njemu… pomislio je, u gnjevu izmiješanu s očajem, onog praskozorja kad je u oronulom trabakulu braće Luković našao komad užeta otvrdla od soli, privezao mu gonji kraj pri palubnu gredu, od donjeg oblikovao omču i namaknuo ju oko svoga vrata… premda znajući da time ništa ne mijenja, jer je odavno mrtav – da su grinje vremena rastočile sav život u njemu prije nego što ga je Marija Grubišićeva prvom privila na prsa, kako bi mlijekom uskraćenim svojoj kćeri podojila sinčića zlosretne drúge.

Zakoračio je u smrt ogorčen i jadan, cijeloga bića prožetog prijekorom Svevišnjemu zbog poniženja bačenog mu u lice uvečer 15. rujna, kad je Danuta Kolakowska, i ne pogledavši ga, zgrabila posljednju novčanicu s njegova dlana i pobjegla u kišnu noć, ostavljajući ga u neizrecivoj samoći… nadasve svjesnog da je uzalud bježao cijeloga svoga vijeka, jer nije mogao umaći sudbi ustrajnijoj od uroka, nesmiljenijoj od ijednoga živog bića koje je ikad zinulo na plodove njegova truda, ili ga htjelo smaknuti zarad zlatne golubice u trezoru Ribarske štedionice Svetog Andrije u San Diegu.

* * *

— Znaš, one noći kad je Amerikan Veselić prvom i zadnjom popio žmuo vina u mene, ostavio je… pod dolarom u papiru, kojim je platio, i pola novčanice prestrižene šnajderskim cik-cak nožicama. Što misliš, što bi to moglo bit’? — upita Jerolim Šarić prijatelja za beskonačnih ura na sidru pod Bobarom.
— A ‘ko će ti znat’ — reče Andro Kuljanić zamišljeno. — Možebit’ je štogod položio u kakvoj banci, zalagaonici, zakladi… zajedno s drugom polovicom… da mu ona što je nosio uza se jednom posluži kao k’juč, dokaz o vlasništvu. Njemu ili komu drugom… ako je im’ō koga od povjerenja. Ako jes’ ikoga… ako je ikad i’ko drž’ō do njega toliko da bi mu je ostavio.
— A jes’ naš’ō komu će… Ne bi ja uz’o tuđe, sve da znam da je u podgomiljskoj pošti — Šarić će, nakon podulje šutnje, glasom čovjeka koji se nije ni najmanje obradovao onim što mu je sletjelo na dlan… sine mu: upravo zato jer odrezana polovica neće nikud i nikomu iz njegove ruke – pa ni pokrenuti priče i nagađanja, što bi ih itekako bilo da je nađena u džepu havajske košulje obješenoga.
— Bi’ će i on tako pomislio… i nije mog’ō bolje učinit’ — Andro je Kuljanić odahnuo, kao da se riješio tegobne tajne. — Eto, spriječio da njegova ostavština dođe u ruke onom od koga je pobjeg’ō… a ostavio traga barem u neč’jem sjećanju.
Opet je protekla cijela vječnost dok se – šaptom jedva čujnim kroz grgoljanje valova u hridima, krîke galebova s hrídī kamenita škoja, pôj južine u procjepima među stijenama… – Jerolim Šarić nije oglasio nit’ pitanjem, nit’ uzdahom čuđenja:
— Ma… da mi je samo znat’ kakve veze sa svijem tim ima La Paloma…