Piše: Marijan Grakalić

Gori vatra u napuštenom furgonu na sporednom kolosijeku uz Magazinsku ulicu na Trešnjevci, ciglana kuća ima prozore sa teglama za cvijeće, stala je kratka kiša, zvuk usne harmonike dopire sa stražnje strane starog i sada praznog drvenog skladišta. Danas je na krematoriju prepušten sjećanju još jedan prijatelj i nezaboravan dio moje novinarske generacije, nenadano otišli Duško Radić (58). Odrastao je na Šalati i bio je rado viđeno lice u svim negdašnjim legendarnim klubovima osamdesetih od Saluna i Lapa pa do Jabuke i Kulušića. Onako visok i naočit,i uvijek dobre volje postao je omiljen u društvu te čest gost na koncertima i tulumima širom grada.

Duško je bio radijski novinar prvo na Radio Sljemenu a poslije i na drugim programima Radio Zagreba, da bi kasnije postao i direktor i glavni urednik Hrvatskog radija. Isticao se svojim ležernim emisijama, širokim pogledima i novinarskom hrabrošću da otvori medijima one prostore koji su nekada često bili tabuizirani i skriveni postrance od pažnje javnosti. Imao je neviđeno dobar osjećaj za one neizgovorene a ipak potrebne sadržaje u medijima. Podupirao je razne projekte i emisije koji su često bile strane vladajućim nomenklaturama. Prisjećam se da smo krajem osamdesetih i kasnije, ponekad petkom noći provodili sa Pjerom Vukelićem koji je tada vodio kultnu emisiju ”Posljednji krivi iz kavane”. Bila je to rijetka pojava u kojoj si bez ikakva dvoumljenja mogao reći što god si htio i kako si god to naumio. Duško je tu bio sjajan i veoma duhovit, a ja mislim da su nas pustili na miru i zato jer su to pripisivali posljedicama noćnoga života i šarma. No ipak, najbolja njegova osobina bila je u tome da sve dobro organizira i da radijski program dovede do jednog modernog i otvorenog demokratskoga nivoa, da se tu uspostavi dijalog a ne monolog. Mislim da je ogroman trud uložio u to da se dogodi emancipacija hrvatskog radijskoga života kojeg su političari često doživljavali kao poslušničku ustanovu i servis njihove produžene propagande. Moguće upravo zbog toga, zbog te nezavisnosti, Duško nikada nije postao direktorom Hrvatske radio-televizije a za što se puno puta kandidirao.

Ljudi odlaze i nažalost, ostaju nam samo sjećanja. Suzuje se time svijet i grad i strašna je spoznaja kada nestaju stupovi generacije u kojoj živiš. Pritiska me osjećanje kako više nema potrebnih pomaka čak niti u snu. Zajedno sa svojim suputnicima nestajem u vremenu dok grad koji volim postaje sve više stranac u mojim očima. A sada nema više ni Duška. Nećemo više zajedno svrnuti na pivo i blues nakon nekog koncerta u Lisinskom i pričati o Jenisici, radnim akcijama i značkama udarnika, o kolegama i sudbinama koje je svaka nesreća znala dodirnuti, o likovima i prilikama one ostavštine koju dijele ljudi iste generacije. Pokoj ti vječni dragi moj, strahujem od tišine za stolovima i mraka u kojem se ne razaznaje kako je ogledalo već odavno razbijeno dok odrazi krhotina neminovno nestaju u prošlosti.