Piše: Romano Bolković

Kad nas već naši teolozi plaše Nečastivim, nužno je kazati par riječi o toj izvanserijskoj personi u našoj maloj panonskoj drami, da je umijete prepoznati ako i kad ga zazovete, pripazivši, jer Vraga nije teško dozvati, ali ga je teško otjerati. Uvodno, odmah valja kazati s blaženim Ivanom Pavlom II da tko zlo doživljava apstraktno, a ne shvaća ga osobno, kao Zloga, taj i nije katolik!

Dakle, Sotona je osoba. Poslušajmo Katekizam: Zadnja prošnja našem Ocu također se nalazi u Isusovoj molitvi: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga” (Iv 17,15). U ovoj molbi Zlo nije apstrakcija nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. “Đavao” (dia-bolos: onaj koji se isprečuje) jest onaj koji “hoće spriječiti” Božji naum i njegovo “djelo spasenja” ostvareno u Kristu. U molitvi ‘Oče naš’ zaziv ‘nego izbavi nas od zla’ valja isprva korigirati tako da zlo shvatimo personalno: ponavljam, Ivan Pavao II je kazao da onaj tko Sotonu ne shvaća kao osobu zapravo i nije kršćanin, nije vjernik. Dakle, prvi je korak shvatiti da se radi o izbavljenju od Zlog. Bonaventura Duda veli da je bolje kazati ‘otrgni’ nego ‘izbavi’: dakle, otrgni nas od Zlog. Govoreći o njemu samom, o palom anđelu, najradije se služimo izrazom »vrag«, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«.

Riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. ‘vorgrb’, danas ‘diabolus’. Prvobitno je značenje u stcslav. = neprijatelj koji ubija«.” A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44). Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla (haschatan), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora. Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona napuštena je u kršćanskih pisaca prvih vjekova. Đavao nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, to jest uništenje svega što postoji (»duh samouništenja i nepostojanja«, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji. Vrag je opisan u Bibliji i kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1—12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše. Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: »Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.« »Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nagovara i predlaže nešto poželjno.« »Cijelo unutrašnje djelovanje vraga izgleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.«’ Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek.

No, gdje čovjek može pronaći Vraga? Gdje se to smješta pad anđela o kojem svi toliko pričaju, a nitko pojma neka gdje ga potražiti, a kamoli pronaći? Jedan od većih bestsellera u povijesti žanra koji odgovara na ova pitanja svakako je Sveto pismo. Za one koji knjigu još nisu pročitali pokušati ću ukratko kazati da je riječ o svojevrsnoj božanskoj biografiji u smislu ekonomije spasenja: posljednja je svrha svekolike božanske ekonomije ulazak stvorenja u savršeno jedinstvo Blažene Trojice. Daleko bi nas sada odvelo kad bismo sve tumačili kako i zašto se to zbiva, ali je kao kuriozitet dovoljno spomenuti da već i sam Dragi Bog, koji je u ruhu Duha Svetoga inspirirao svoje pisare, imao potrebu za “definicijom”, da ispravi neizbježna zastranjenja i “urbi et orbi” predoči svoj izvorni lik, koji je često izvrgnut (upravo zbog ljepote i postupaka) pogrešnim i brzopletim tumačenjima. Nevježa koji se s tekstom susreće prvi put, začuditi će se kako nakon prvog izvješća o stvaranju (Post 1, 1-2, 4a) istom slijedi drugo (Post 2, 4b-24)! Da ponovim u slow-motionu: ako je Biblija Sveto pismo, onda je svako slovo neprimjenjivo; ako je svako slovo i svaka riječ i svaka stranica Svetoga pisama bogonadahnuta, otkuda Dragom Bogu potreba da se pojasni? Zašto je Bog osjetio da je nedorečen, veliko je pitanje, i nadilazi ne samo okvir ovoga članka, nego i cijelu povijest: teološki koncept znan kao Deus otiosus, koji se koristi u opisivanju Stvoritelja koji se većma povukao iz svijeta stvorenog i nije više involviran u dnevnu operativu, čuva taj smisao nedorečenosti Božjeg Djela, odakle valjda i potreba za onim što danas poznajemo kao Opus Dei.

Bilo kako bilo, nakon Prvog izvješća o tome kako Bog stvara ordo ab chao, u dopunjenom se izdanju Drugog izvješća posebno elaborira opomena da čovjek ne može zadirati u Božje područje a da ne bude kažnjenim. Iako je Dragi Bog toliko moćan da u tri rečenice stvori (generatio) – 1. U početku stvori Bog nebo i zemlju. – razori (degeneratio) – 2. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. – i obnovi (regeneratio) – 3. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.- Svijet iz kojega će nas doskora istjerati, za zamijetiti je da je čak i Bogu trebala korektura: pobjednički svezak Drugog izvješća, kako će ga kasnije nazvati d’Annunzio, kojega je Bog već intuirao u svojoj vječnoj biti.

Protumačimo gdje se to u Bibliji smješta Pad i otpadništvo Lucifera: tohu va bohu, tama koja se stere nad bezdanom, to je mjesto. Poslije stvaranja, onoga generatio, i prije obnove, onoga regeneratio, dogadja se degeneratio stvorenog. No što se zbiva s tim Lučonosom, koji je iz gordosti poželio biti na mjestu Boga? Kakvu to sudbinu ima Praizdajnik, onaj koji je iz taštine odbio Ljubav božju, izdavši njegovu milost? Jednom davno učili su me da u hebrejskom dočetak el označava i plodnost, kreaciju: imaju ga svi arhanđeli: Rafael, Mihael, itd. … Iako su po definiciji čiste inteligencije, spomenuti su i kreativni: regbi, stvaraoci su, doduše ne kao Stvoritelj, ali, nalik njemu. Satanel, padom, gubitkom ovog el, nije više u poziciji stvarati: stoga može biti teolog, ali ne i umjetnik! Satan je i dalje inteligentan, ali neplodan, jalov, i to je njegov osobni pakao: rekao bi Pooka da je teološkom Zlu, Luciferu, uskraćeno sredstvo da u onom svijetu onkraj spoznatljivog ostvari jalovo prokletstvo zavisti, svrhe na čije je vječno neostvarenje osuđen.