Piše: Angela Bonacin

Voda protječe kroz zemlju, između korijenja, kroz kamenja i plastiku, do usta pa kroz materiju, u kisiku i bez kisika, kroz žile do prvog otvora. Sve oko toga, samo je beznačajan prizor komešanja ljudi i buba. Otkriva se grad, i poneko pseto čovjekolike njuške, pregaženog odraza i ukradenog laveža. Bježi od neba izvikan i preneražen. Vrtoglavi strojevi nastavljaju svoju igru. Kako se širi, tako se sve stišće u jednu sjenu, kako stremi u visinu, dotiče nizinu i u njoj zvoni. Okreće se. Gori.

Više lica ne prepoznajem.Samo olovnu mašineriju kaosa. U bijelom kamenu crvene cigle i trku razjarenih konja koja odlazi u sumrak. Na križanju dvije ulice mlada žena popravlja svoju haljinu. Pred njene korake zima posipa inje i ona odleprša tren kasnije.

Ja sa sobom nosim svoje godine. One ne nestaju. Nekoliko zgužvanih papira u džepu i dugmad, ništa bitno. Potpuno svjestan svakog udaha i izdaha, odbrojavam zadnje sate do noći.

Ponovno sam u njenoj ulici. Možda me pronađe stisnutog među brijestovima. Prekrivenog tkaninom i koncima. Možda ih rasplete jednom sa mene. Zato sam tu. Strpljivo čekam.

Zakasnio sam na dnevni karneval. Djeca su se razbježala. Za njih ima vremena.

Sjest ću nasuprot njene kuće, gledati u prozore i sjećati se.Samo se sjećati. Dovoljno mi je da budem utvara, ostatak ću osmisliti sam. Ismijan sam i od ovog šešira što mi prekriva vlasi, već potpuno sijede, ipak, ne osjećam da su mi ruke prazne. Baš ih velikodušno obasjava svjetlo i treperi na prstima. To je čar ove ulice, po to sam došao. A mogao sam negdje pisati pjesme, prekrajati ih, spremati u ladicu, ovim istim prstima.

Odradio sam sve. Školske drugove i one druge.Na drugom kraju grada mnogi će na njih sličiti. Možda bi me pozvao sa sobom jedan od njih, zasvirao njenu pjesmu i iz pristojnosti me ponudio lošim vinom. Prestao sam birati, jezik sve liže. Ono što odbaci, prihvati koža. Nakon sat- dva, sigurno bih zaplesao, zagrlio prvog čovjeka do sebe i na njegovim se leđima umirio.
Ali gdje je ta dobra duša da me spasi? Da ne ostanem još jednom prevaren u mašti?

Bolje da se skamenim pred njenim pragom. Nestanem iz vlastitih čizama. Dovoljno dugo sam varao svoje crno- bijele uspomene. Sasvim sigurno, radi se o dva svijeta u jednom. Tu sam zaglavljen. Inače ne bih čekao da proleti perje kojeg nema i da ga pobrojim. Osjetio bih ovu tamu i da mi prijeti samoća. A ja u njoj gorim. Ništa mi ne može.

Nije me iznevjerila ni ove noći. Sat za satom, skrivala se iza svojih zidova. Dugo sam sjedio da joj pokažem svoj izgubljen ponos. Nazivao sam se čovjekom u mislima i opraštao mu gluposti.

Već je dovoljno star da bih ga kudio. i odveć tužan da bi osmislio nešto bolje. U zoru sam dobio sućut od pekara, i dvije- tri riječi utjehe. Pokušao sam se opravdati osmijehom, ali usne su odbile poslušnost. Još sam hodio po svijetu gdje riječi nemaju značenje. Njegov sam probdio olakšan za još jedan pokušaj.

Samo ključevi znaju moju tajnu. Zato ću usnuti ovo jutro miran.
Očistim džepove i sporim hodom se uputim u vrevu, željan grozdova ili bilo kakvih sokova.

Zadnji put se okrenem prema njenom prozoru.
Zastor se pomakne na tren. Vjetar se poigra mojim umorom.