Piše: Marijan Grakalić

Marijan Grakalić: Nedavno ste izabrani za predsjednicu Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade. Već prije govorili ste o tome kako je nužno sve poduzeti da se spriječi osipanje i tako malenoga kulturnog prostora i inicijativa u Zagrebu i Hrvatskoj općenito. Što sada uistinu kanite poduzeti kako bi to Društvo zaživjelo i imalo utjecaj kako na život samih autora tako i na kulturni i nakladnički život uopće?

Silvija Šesto: Kako sam bila i inicijatorica Društva odnosno „kluba prvih pisaca“ (podatnije i argumentiranije ime između dva velika društva) doista sam duboko proživljavala i razloge osnivanja i nemogućnost ostvarenja svega zamišljenog. Ipak, od osnivanja mnogo smo puta bili glasni i jasni, osobito po pitanju autorskih prava koja su istovremeno jedna smiješna i tužna priča hrvatske zbilje. Dovoljno sam motivirana kao i na početku, želim „provjetriti“ Društvo, uključiti u aktivnosti što više pisaca, posebice i kolegice i kolege izvan Zagreba, napisala sam nekoliko projekata koji bi podržali tu moju želju, no eto, sve uvijek ovisi hoće li biti na djelu ono što je na riječima Ministarstva i Grada. Proširila sam Upravni odbor, odlučila temeljiti komunikaciju na virtuali u kojoj je moguća međusobna komunikacija i komunikacija s našim čitateljstvom. Odgovarajući prostor nismo dobili iako pol grada zjapi praznim prostorima, no milost ne tražimo niti ćemo je u danom trenutku dati hehe…Prostor je bremenita stvar, mi smo živi, aktivni i moderni, prilagodljivi isključivo čitateljstvu.

Pisci koji pišu za djecu i mlade imaju taj dodatni način djelovanja, često su u kontaktu sa svojim čitateljstvom, te sam, vodeći se tom činjenicom i prilagodila projekte. Ono što se „vuklo“ kanim ubrzati. S dobrom voljom i kakvom-takvom podrškom moguće je. A kad već nemamo jedno Društvo „velikih“ pisaca, lijepo je, dobro je naći se u svojevrsnom procjepu koji godi, druženju, izmjeni iskustava…

Marijan Grakalić: Pitanje udžbenika i lektire predstavlja se kao ključno za mnoge autore. Naime, to je jedan veliki posao u kojem zarađuju svi osim samih pisaca, dapače, oni su tu zakinuti i često se njihovi prilozi objavljuju bez ikakve naknade te se time krše autorska prava. Hoće li se i na koji način tu nešto poduzeti?

Silvija Šesto: I dosad smo „vikali“, jer zapravo taj dio priče zanima isključivo nas. Osobno sam osjetila nepravičnost u tom smislu i neko sam vrijeme mislila kako sam jedina ili barem u manjini, no to je i zaslugom šutnje autora prevladavajuća navada. Dogovori oko civilizirane suglasnosti, obavijesti, pa i simboličnog obeštećenja za autorsko sudjelovanje u projektu školskih knjiga su u tijeku, a to smo pokrenuli mi, jer naša velika Društva to ne zanima. Zanimljivo je koliko se sredstava umije potrošiti na okrugle stolove gdje se razglaba o autorskom pravu, a autorsko pravo samo kao da je „relikvija daleke budućnosti“. No, optimistica sam u mjeri u kojoj se volim osjećati kao autor a ne kao rob, slobodnjak sam i u danom trenutku spremna onkraj svih kompromisa tjerati argumentirani inat. Prvenstveno smo udruženi zbog radosti promicanja čitanja, promocije naših djela, a na sva pitanja koja nas egzistencijalno i autorski muče potražit ćemo odgovore na pravim mjestima.

Marijan Grakalić: Svjedoci smo jednog općeg raspada kulturne scene. Izdavački planovi u mnogim nakladnim kućama svedeni su na minimum, protežiraju se masom komercijalna izdanja ili ona ”sigurna” kao što su udžbenici. Osim književnosti osjeća se to i u drugom područjima kulture i umjetnosti. Mnogi se umjetnici i pisci osjećaju zanemareno i nekako ne vide da Ministarstvo kulture čini dovoljno na tome da se stvar preokrene. Nekako se stiče dojam da se kao i druge institucije pokriva formama zakonskih odredbi, pravilnicima i raznim aktima, dok konkretne promijene nedostaju.

Silvija Šesto: Iskreno mi je tužno slušati kojekakvo režanje strateškim planovima, lamentiranje, primjerice nad dječjom knjigom. Osobno, mogu i bez Ministarstva i Grada što sam dokazala pokrenuvši privatni kulturni klub u starom zagrebačkom kvartu totalno devastirane kulturne ponude, dapače, ne da nemamo podršku već moramo plaćati i industrijske režije s obzirom da nismo, primjerice sportska udruga građana poput Dinama, no eto još opstojimo i „proizvodimo“ izložbe, promocije i radionice. Ipak, ako Ministarstvo „maše“ kako treba promicati čitanje kod djece i pomagati hrvatskoj knjizi za djecu i književnicima za djecu pitam se zbog čega su u ovogodišnjem otkupu zaobiđene knjige nominirane za nagrade i nagrađene knjige, a stipendiju za knjigu za mlade dobila je samo jedna književnica od 15 apliciranih zahtjeva. I ostale dubioze poput naknade za posudbu idu sporo, jer tu su, kao što već znamo dva Društva, pa dok se ona dogovore, pa dok se potpiše pravilnik, pa… Osobno mislim da bi tim tempom i organizacijom svako domaćinstvo propalo, a djeca umrla od gladi. U mnoštvu gluposti i efemerija dobro je da pomoć države kako tako funkcionira, a da može bolje i pravednije može. Nepotizam intelektualaca najgora je vrsta nepotizma. Dok oni šute glupost vrišti. Čini se da živimo u tom vremenu, no ipak živimo. Dokaz da smo izdržljiva vrsta, ili možda već stekosmo imunitet?!

Marijan Grakalić: Bilo je dosta riječi o tome da se zakonski uredi nadoknada autorima za knjige koje se posuđuju u knjižnicama, dokle se tu došlo?

Silvija Šesto: Usklađuje se Pravilnik koji bi trebala potpisati velika Društva. Novac je izdvojen, no u Pravilniku postoje stvari koje je nemoguće riješiti na način da svaki činitelj knjige dobiva onoliko koliko on misli da treba. Tu su ilustratori, prevoditelji, otvara se niz pitanja, osobito pitanja vrijednosti. Zanimljivo, zanimljivo, svaki korak zapinje no valjda ćemo svi nekako stići do stola i pogostiti se ponuđenim. I u ovom slučaju lektirni pisci odnosno pisci za djecu i mlade iščekuju najveći dio kolača, ne samo zato jer vole slatko već zato što su po usudu lektire najposuđivaniji.

Marijan Grakalić: Naklada ”Semafora” u kojoj ste urednica najavljuje nove aktivnosti i naslove unatoč teškom stanju u distribuciji knjiga. Godinama postoji stanje neplaćanja distributera i knjižara nakladnicima iako se knjige ipak na kraju prodaju. Imaju li novi propisi, koji su nedavno doneseni, kakav učinak na te pojave?

Silvija Šesto: Moram priznati da nisam ništa osjetila ili sam oguglala. U svakom slučaju za moj temperament ide sve sporo, pa sam odlučila snaći se nekako i pokrenuti još nekoliko biblioteka od kojih će neke biti „teško uvaljiva roba“ kao što su biblioteka „poezijascrtom“, te biblioteka „pereci“ koja je dio koncepta biblioteke „šarene“ u kojoj ću izdavati slikovnice bez pomoći države dajući priliku mladim autorima.

Marijan Grakalić: Na kraju, što sada pišete i kada ćemo to imati priliku pročitati?

Silvija Šesto: Upravo će mi izaći poetska zbirka „Uličarke“, a pri ilustriranju je zbirka bajki „Jučer, danas, putra“ inspirirana najpopularnijim gaziranim pićem. Nek’ mi Duh pomogne!