Piše: Marijan Grakalić

Kad budem mrtav i fin sve će biti lakše. Prestati će vrijediti moj osobni identifikacijski broj, zatvoriti će se bezuspješni pokušaji da se u mojoj poreznoj štalici išta pohvalno uzgoji, umrijeti će i ovrhe, nestati računi i smutljivci svih vrsta i fela. Ne kažem da je to rješenje idealno ili štogod živopisno, budući da je to samo jedna prvenstveno estetska kategorija koja se ne može zanemariti niti izbjeći. Dotle imam sve: državu, nekoliko partija, karte za belu kako bi prikratili dane koji teku prema neminovnosti, poneki rijetki razgovor što pobudi mladenačke uspomene, nove fontane ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke, senzacije i drugu demagogiju u komercijalnim medijima, Dinamo, tajkune, lažne diplome, hrvatsko i druga više ili manje narodna kazališta, meditacije o crkvenim zvonima i milodaru za svećenstvo, pa onda skandale, tamničenja, zabrane, kapitalizam, nedozreli seks bez svjedodžbe, i gomilu nenapisanih priča, romana, pjesama i eseja. Tko bi rekao da je to malo bogatstvo gadno bi se prevario.

Bjelina na rubu papira ponekad mi se učini posve špijunskom kategorijom jer asocira na sve što će tada kada budem mrtav i fin izgubiti svoje boje i postati upravo takvo, bijelo i bez ikakva znaka. Ona je kao prazne oči onih mramornih bogorodica što nas prate potajice u polumraku crkve i unatoč žamoru stvaraju dojam da lakoćom proniknu u naše tajne nakane i skrivene misli. Još je Kundera smatrao da je suvišna vjera baš ona najopasnija. Marionete kad nisu žive, leže u kutijama i čekaju da ih se izvadi i s njima poigra. Onda se vrate natrag. U ladicu gdje stoje i sve ostale slomljene pobune, suvišni plakati i knjige koje nikome više ne trebaju jer su rekle svoje.

Specifična klima naše provincije svakako je pogodnija za parazite otupjele na sve. Nema tu nikakve zagonetke, jer se oni oduvijek predstavljaju kao neminovnost ili nužnost. Njihove su preteče nekad u mantiji seoskih propovjednika i preljub nužno kažnjavali smrću, naravno, također zbog finoće. Uvijek postoji tu i neka ”unutarnja logika” opravdanja kazne. Doduše, ona i tako nikada ne dopire ni do kakve srži. Zadovoljava se time da destilira život grada, da umjetnost shvaća kao dio garderobe bivšeg premijera i stajalištem da je javnost tek pohabana kulisa smještena u betonskim stambenim blokovima do kojih voze škripavi tramvaji.

Unatoč tome i noćas bjelinom blista snijeg na zagrebačkim ulicama koje zbog toga liče na nešto bestjelesno što je sada samo u zraku iza zadihanih stopala koja koračajući pločnikom dotiču zaborav. Gazi se bez kraja jer su svečani trenuci već odavno prošli. Pod naslagama mraka počet će nova mrtva sezona za larve u teatrima, Madone i njihove oči, sluge koji bi da su zvonari finoće i ostale bačene u nemile ograde života. Kad budem mrtav i fin neće biti te muke. Hvala Bogu.