Piše: Marijan Grakalić

Prosjačili bi po stanovima, oficirske žene znale bi nam uvaliti cijelu vreću brašna, već napola pljesnivog. Pa i crvljivoga, ili vrećicu graška iz kojeg su izlijetale eskadrile žižaka, i trebalo je to izvlačiti iz njihovih pretrpanih smočnica i snositi niza stube. Dobivali smo raspucane i okrhnute tanjure, čaše, stare raskrečene viljuške i slično, ali rekli su nam sve će dobro doći, i mi smo na kraju bili ponosni bogatom akvizicijom, premda time nismo zaradili niti jedan besplatni bon za ručak.

(S. Novak: Protimbe, str. 96.)

Kroz prozor prema Ilici u sobu ulazi mekano svjetlo koje kao da dolazi iz nekog dalekog krajolika u kojem vjetar puše samo zato da bi tako glazbu mogli čuti svi, pa i mi u jalovom siromaštvu. Sada odjekuje koračnica s naglašenim bubnjanjem. Glazba stvaranja novog svijeta. Knjige skupljene po tuđim tavanima stoje na polici ispod njega i sjaje. Odmah do njih je i vreća brašna, materijalna pokuda duha. Nikad ranije nisam osjećao da mi je tijelo suvišno kao u tom trenu i da bih se mogao cijeli i bez ostatka pretvoriti u riječi, u svijest ili molitvu, parolu i golu nadu, u onu blistavu dijademu koja bljeskom odnosi sumnje nalažući strasti mladosti da se iskali i juriša pjesmom k obzorju gdje su misli ustvari žive stvari a ne tek tiskarska boja otiskana na prašnom papiru. Glazba sada prestane i opet narastu uobičajeni zvukovi ulice a neki zalutali oblak zatamni sjaj neba, i ne bi nikoga da ispravi tu pogrešku.

Popodne istražujem podrume u susjedstvu. Neki ne pripadaju više nikome. Oni su neka vrsta okrepljujuće stipendije. Ne zanimaju me pohabani madraci, prašne fotelje i brižno upakirani lusteri koji nikada nisu bili obješeni za strop jer su čekali bolje prilike i bolju noć. Tražim knjige. Ponajprije one još nenapisane koje se ne mogu naći nigdje niti platiti metalnim kovanicama stisnutim u šaci. Na zidu u hodniku koji vodi prema smrdljivim drvarnicama prislonjen je portret neke žene u crnini. Upitam se što je uopće značila u nekoj tuđoj uspomeni sada odbačenoj ovdje u podrumsku ropotarnicu. Tko zna, možda su je maknuli novi stanari nakon što su se uselili u dodijeljeni stan. Lice joj posjeduje neku finu mirnoću, posve stranu ovom vremenu nepripremljenom za ljepotu. Ta me misao tako snažno ošine kao da je posrijedi srčana mana. Posrnem pod sjenama onemoćao što zbog uzbuđenja od nejasnih ali snažnih slutnji, a što zbog gladi. Hodnikom protrči miš i nestane ispod neke košare. Hladni znoj natopi mi košulju. Sjedeći u prašini, osamljen, shvatim kako je umjetnost uvijek nasilna i da, ustvari, i ne znam kako ću sada dalje?

Ujutro obilazim stanove. U njima spavaju drugi ljudi, uspomene i možda u noćima iznad tegli sa cvijećem na prozoru sjaje neke druge zvijezde. Dobivam dvije velike limenke graha od nekog čovjeka čije je lice pokazuje da se odao trajnoj i dubokoj podmukloj šutnji. Kod kuće odmah ugrijem jednu i navalim jesti. Ono mekano svjetlo opet se pojavi na prozoru. Začuju se koračnice i bubnjevi. Novi svijet opet ulazi kroz prozor. Očistim tanjur do kraja, pa uzmem bilježnicu i pero i počnem pisati. Zašto da poricanje ostane nenapisano?