Piše: Marijan Grakalić

Našao sam da je Ive Čaće, samouki pisac i slikar, koji je upravo bio umro prije koji mjesec, i kojeg smo svi dobro poznavali, bio pokrenuo 1945. također časopis za mlade pod istim imenom, ali je časopis bio tako kratkog vijeka, da se to moglo zanemariti. Tako je naš časopis dobio ime prikladno njegovoj namijeni i fizionomiji, a da li je bio bistar, svjež i okrepljujući kao izvor, o tom bi danas bilo deplasirano raspredati. Možda je više od svega bio ”djevičanski”.

(S. Novak: Protimbe, str. 101. – 102.)

Svaki je izvor početak koji se ne može nadomjestiti čak ni time ako se svakodnevno živi u pričinu pijanstva snova i iluzija, dok siromašna java silom goni ispred sebe opore riječi, krike i kletve i čitavu zavjetnu ambalažu revolucije i njenih ideala. Možda nitko i ne vidi kako je sve to prozirno kao sito i da grad obučen u svoje dnevno sivilo ne mari ni za kakav naš unutarnji smisao koji se tako i tako rastapa i nestaje u blijedim izlikama. Na poštanskom sandučiću stoji: Izvor list književnika i umjetnika samoaktivista, moguće je to ona okolnost početka u kojeg treba poći makar i stisnutih usana. Prisjetim se kako je danas čak i Shakespeare na listi nepoželjnih pisaca. Proleterska kultura ima svoje maksime, jedna od njih kaže da ono što nas čini intelektualcima ujedno nas čini i komunistima. Stoga pisati znači ujedno i stvarati novo društvo, barem se to tako predstavlja u onim osvrtima gdje se objašnjavaju zadaci za kulturne radnike. Znam ustvari gdje izlazi sunce iako su sve istine nekako tanke i da su naše misli ponekad nalik tek lepetu krila golubova na trgu pa zato često utonem u sjećanja koja su mi preostala.

Uspinjem se uskim stepenicama ne želeći da se njima raširi sva moja tjeskoba. Razočaran ili ne, tu je i mogućnost drugog života. Stvarnost je takva da rad u časopisu blista gotovo djevičanskim sjajem unatoč tome što ga stišću parole i nemušte riječi predgrađa. Budućnost moguće i nije tek mašta jer ona uz nadu može postati i otvoreni prozor života. Prilika da se osjeti sunce kada se jednom spusti niže i bolje nas zagrije. Dobiti časopis uistinu je veliki trenutak, jer iako podvojen, osjećam da treba živjeti u skladu sa uvjetima svoga vremena. Doduše, nedavno me zapanjila vijest da su neki drugovi koji su preživjeli nacističke logore osuđeni na dugogodišnje kazne. Krimen im je tek u tome što nisu umrli kada je to bilo očekivano pa sada negdje gnjiju zaboravljeni od svih i svakog. Nema ni prigušena šuma koji bi ponad pjesme radnih brigada bio barem molitva za tu očitu ludost. Pakao ponekad samo šuti, nema niti jecaja niti njihovih odjeka.

Otvaram vrata redakcije oštrih misli o tome kako nas beznađe tjera da nijemo prođemo kraj ruševina, moleći pri tome u sebi da me ništa ne odvede na krivi trag. Ne želim skliznuti u mrak jer još ništa nije izgubljeno niti ispaštati naknadno, onda kada se istine budu potirale i gdje će neki drugi djevičanski izvor biti nekome mjesto koje će biti ono koje je tek korak od gore nesreće. S knjigama i pričama, dakako, tako se ništa i neće dogoditi. Ostati će nevine.