Piše: Marija Rakić Mimica

– Psssst! O’š ti prestat više? − čula sam prvu babu dva reda iza mene.
– Ma ne znan jesan peglu ostavila upaljenu − kaže druga.
– Vid’ bene, umukni! Sad si našla lajat! Gotovo je, ne’š se sad vraćat.
– Ajme meni, užga li mi se kuća!
– Umukni više, u Svetoj kući smo! Ugasi se da čujen propovid!

U crkvi se mora mučat. I u bolnici. Popa i doktora se svi boje. Nisam mogla u prvi red nikako, jednostavno nisam htjela. Tako sam odlučila odmah i ovako mi je bilo lakše. Propovijed nisam čula uopće, samo sam pratila kako se otvaraju i zatvaraju popova usta. Znao bi ponekad i uzdahnuti. I to dosta glasno. Razmišljala sam smije li on to, pa ipak drži propovijed. I u Svetoj kući smo, kako kaže prva baba.

– O’š mi dodat vestu, molin te? Ladno mi je, uvatit će me priko leđa propuv − opet će baba s peglom.
– Moca, sina, duva svetoga ako si ti zdrava. Prođi me se sa svojin lušama! Evo ti je i uvuci taj jezik u gubicu!

Znala sam ići sa sestrom u crkvu. Eno je sada u prvom redu. Uvijek bismo kasnile na misu i stajale na nogama. Ona bi se uvijek odmakla od mene u drugu stranu prostorije jer bi mene uhvatio smijeh. Onda bismo se tražile očima i bezbrižno smijale. Ono kad te uhvati kad ne smiješ. Taj nema kraja. Nisam se odavno tako smijala. Sad nisam mogla vratiti taj osjećaj u mozak nikako. Bila sam tupa. Izrazito tupa za ikakvu emociju i najlakše mi je bilo slušati dvije babe. Nekad tako banalni razgovori pomognu više nego sve duhovne i emocionalne analize svijeta. I samopomoći, da ne zaboravim. Osvrnula sam se malo oko sebe. Nitko se ne smije. Ipak, ljudi u crkvi uvijek imaju onaj pristojan blagi smiješak. Moraš se pristojno smješkati u crkvi. I u bolnici.

– Ajme, šta je zapuvalo vanka! Ovo će na buru noćas − bila je neumorna baba.
– Ma kakva bura, moli Boga!

Ja nisam mogla moliti. Promatrala sam strop. Popucao je na točno sedam mjesta i vjerojatno je i propuštao kišu. Načula sam kako mještani sela prikupljaju novce za obnovu crkve, ali eto. Znamo kako sve to ide. Puževim korakom. Bilo je dosta ljudi. Imali su pognute glave i šuškali molitve tiho. Pop je govorio i govorio. Usta su mu se stalno otvarala, ali nekako ukrivo. Imao je nešto čudno na ustima. Razmišljala sam misli li on stvarno sve to što govori na ovakvim skupovima ili uvijek govori isto. Ne vjerujem da može iskreno govoriti. Iz srca. Nemoguće, nitko više tako ne govori.

– Neće ovo još dugo, a? − čujem ja babu.
– Ne virujen, pri kraju je.

Brzo je prošlo. Mislila sam da će biti i gore. Zapravo, nisam ništa mislila niti sam mogla. Potpuno prazne glave sam čekala kraj. Da nam kaže da možemo krenuti dalje. Pa da ovo završi sve. Babe iza mene počele su se komešati i okrenule se prema izlazu. Pop je prestao otvarati usta i krenuo prema izlazu. Svi za njim. Izašla sam na zrak. Vani je stvarno puhalo i zrak mi je godio. Netko me je zovnuo. Okrenula sam se i iza sebe ugledala dvije babe, one dva reda iza mene. Ona s peglom mi je prišla, zagrlila me i rekla:

– Dušo moja, nisan ti se uspila javit od gužve. Znaš kako je. Žaj mi je, mater ti je bila krasna žena.
– Da, bila je. Hvala − osmjehnula sam se i krenula prema groblju.

Marija Rakić Mimica (1982), završila je Jezičnu gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu (profesorica kroatistike i komparativne književnosti). Piše poeziju i prozu. Pjesme objavljuje u u časopisima i zajedničkim zbirkama, a priče unutar Litkona.