Piše: Angela Bonacin

Jedna od dobrih stvari manipulacije riječima jest upravo činjenica da možeš pisati o bilo čemu. To je snažnije od vaginalne manipulacije. Opće je poznato da papir trpi sve, baš kao i život. Ustvari, uvijek imam potrebu napisati neki optimističan tekst ali se nisam uspjela izboriti sama sa sobom pa ispisati na dvije stranice kako je zemaljska kugla nadasve predivno mjesto plavog mora, a sam život nepresušna riznica prekrasnih različitosti. Ne bih ništa lagala u takvom tekstu, baš naprotiv. Ali koga to još danas briga? Ljudi različite boje kože izvrsno pristaju glazbenim spotovima i plakatima, divlje životinje albumima i crtanim filmovima, priroda je zbilja predivna i neistražena, ima toga za inspiraciju ako ćeš pisati od jutra do sutra. Onda se malo osvrneš na dupine i njihovu tajanstvenost, pa urlaš na one koji ih tamane i sl.

Shakespeare je odavno zaključio da smo na pozornici i igramo svoje uloge, ovo sve oko nas je samo film koji se pokreće i okreće iznova. Život se otima shvaćanju u svom najširem aspektu, moguće je jedino zauzdati donekle njegove manje dijelove i osvrtati se na sadržaj koji nam odgovara.

Rekla bih da postoje dvije istine, život kao unaprijed određena pozornica užasa, i scenarij kojeg nosimo u sebi. Jako je čudno da je čovjek upravo taj koji kreira i jedno i drugo.

Budimo realni, većina ljudi će okarakterizirati svijet kao jamu punu sranja, crnu rupu i sl.Tako je od pamtivijeka. Ne znam jesam li upoznala tokom zivota par zbilja veselih i zadovoljnih ljudi. Pri tome ne računam na kratkotrajne izlete naših umova u maštu, alkohol ili drogu.

Ako je nezadovoljstvo jedina konstanta, čime smo mi to nezadovoljni? Mi ljudi, svi zajedno? Pa sve što postoji smo sami izgradili. Kako se vratiti na početak, na čisti, bijeli papir?

Jeste primjetili da smo mi jedini stanovnici svemira koji mrze samo postojanje? Dobro, nije baš da da fejsamo sa zvijezdama i vanzemaljcima, ali nekako mi se ne čini baš vjerojatnim da je igdje moguće zateći ovakvo stanje duha. I to je da umreš od smijeha. Gadi nam se sve, najviše se gadimo sami sebi. Ukratko, ostali smo pećinari. I ja prezirem ljude kao pojam. Tako su mi dosadni svi skupa. Ali volim svoje ljude.

Moji su prijatelji najbolji ljudi na svijetu. Nikada ne postavljaju suvišna pitanja, ne gledaju televiziju, smiju se sami sebi, meni najviše, prave svoju umjetnost i ne očekuju bolje sutra.

A što će i očekivat osim da žive i da ne budu protjerani iz vlastite kože? Oni su moja unutarnja kreacija. Moj scenarij. Sve ostalo je scenarij užasa, samo taj ostaje nebitan. On je kao posao kojeg odrađuješ bolje ili gore. To je kao izbjeglištvo. Na tuđem si terenu, ali nosiš sam sebe pa i nije tako loše.

Najgore mi je kad me nasilu probude pa ljosnem iz tog šarenog balona na tlo i nađem se okružena demonima. To se zna događati i na dnevnoj bazi ali im jako brzo pobjegnem. Epicentar života je u srcu, a srce je ipak moje.

I dok je to tako ja nosim svoje poruke.

A nezadovoljstvo? Dosta mi je svega čim otvorim oči. Samo to ne znači da da neći nastaviti igrati svoju ulogu, makar ona bila marginalna. Možda sam psihopat kad se svemu tome smijem, tom neredu u glavi.

Neka me svemir oblikuje kako god hoće dok me drži na životu. Znam da ništa od ovoga nije stvarno, zato je i nedokučivo.

Dok je nedokučivo postoje i vrata koje izlaze odavde u epicentar života.