Piše: Angela Bonacin

Bivanje u opisivanju, izgnanstvo interpretacije, poimanje besmišlja kao odsustvo krajnjeg silaska negdje. Pred nama je beskrajno prazno ali trenutak je sretan. Na grane se vješa mjesečeva svjetlost. Nećemo ostati uskraćeni ni ove noći. Usisavamo kovitlanja vlastitog udaha i znamo čekati.

Nitko ne dolazi praznih ruku. Tako ni novi dan kojim ćemo se opiti. Negdje daleko. Neka bude crven i proljetan. Već dovoljno dozrio da ga lakše probavimo. Radost je blizina naših slutnji o nama. Sanjanje je tečno dok se približava novi nalet vjetra. Zašto nije pitom nakon lutanja?

Već smo ukrali godine koje se nisu dogodile. Već smo zatresli podove svih nepreglednih šuma.
A opet nas iznenadi i najmanji pomak unatrag. Sjećanja su odvratno nevažna.
Gledaš brisanje svojih pogleda prema suncu. Mi ne poznajemo ovu zemlju ni ona ne poznaje nas.
Do sutra ćemo ponovno biti stranci i razgledavati tišinu.

Ali nitko ne dolazi praznih ruku, tako ni novi dan. U njemu grmimo očekivanjem. Naposljetku smo udruženi. Širina se suzi u obično.

Otkrivamo svoje napušteno mjesto, nagutano crnim svjetlima.
Trenutak te vraća u kolotečinu. Padaš sa mliječnih staza u jednostavnost.
Grizeš pjesmama i spavaš odvojen od sebe. Sanjaš čuvare nepostojećih obećanja.
Njeguješ ljudskost i držiš se pravde.

Jednom, sasvim umiren, spremaš se u putovnicu. Čeka te toliko radosnih putovanja prema nigdje. Skrivanje u življenju, pretvorba osjećaja u kemijski proces. Ljubazna rukovanja.

Novi gradovi, bespregledna mora i šum podzemnih zbivanja surovog krša. Osmijesi su otajstva davno zapamćena u suštini lijepe riječi.

Mi umijemo zastati na razmeđu tog očaja. Zato je svejedno jesmo li ovdje ili tamo. Čuvamo bonton u ustima preminulih mjesečara dok se sudaraju sa valnim duljinama. Jednom će nas dočekati nešto iznenađujuće ljubazno, huk noćne ptice zarobljen u noći.