Piše: Marijan Grakalić

Slike ponekad pomažu kada tragamo za izgubljenim danima. Nije stvar u tome hoćemo li se prisjetiti manje bitnih detalja, dovoljno je tek da se uzdigne obrva i da nas opet dotakne osjećajnost koja je onda vladala i u mislima pojavi onaj kut u sobi u kojem se tada skrivalo sunce. U tim prilikama sve postaje ponovo bližim pa i one zatomljene boje što su sa slika prelazile na ljude kako bi u njima živjele. Izložba slikara Ferdinanda Kulmera (1925-1998) postavljena u Galeriji Forum u osam slika velikog formata u izboru slikareve kćeri Barbare Kulmer i Višnje Knezoci Dabac ponajprije je svjedočanstvo jedne arhetipske jeke koja nas i inače svojim slučajem uvijek u nekoj mjeri oblikuje.

Tu dakako, ništa nije pravo zacrtano, pa zato baveći se umjetnošću nalazimo se u onom području koje može i nastoji nadomjestiti podjelu između nužnog i slučajnog, zadatoga i slobodnog, stečenoga i nestalog. Slikajući u tim razmeđima Kulmer zaobilazi prozirne dane što strepe u ravnodušnosti nastojeći predstaviti one slutnje koje prijete da će se izgubiti u nekom kasnom času i tako neopazice nestati bilo kao umor bilo kao zaboravljene misli. Očinstvo i autorstvo sabiru se u istom zapešću. Vrijeme, lica, ljudi, zgode i dječje igre pretvaraju se u istraživanje, u otkrića što u slikama zadobivaju svoju dozu svjetla i magije kako bi se uvijek pa i naknadno mogla i vidjeti i proživjeti. Ponegdje gotovo enigmatski, drugdje kaligrafski, monokromatski pa također ali rjeđe koloristički ali vrlo vješto, bilježe se i prisna šaputanja i tišina, nepovratni trenuci i geste ostavljene negdje u nekom uznemirenom konačištu duše. U sudbini gdje je umjetnost kao planina što omeđuje goleme horizonte tajanstvenosti i ljepote i one samoće koja zastre vanjski svijet kako bi se ostalo u svome valjalo je pronaći svojstvo što u sebi ujedinjuje i podneva i sutone kako bi se zapaženo izdiglo prema vidiku. Stoga i osjećanje da gledajući poneko djelo stojimo pred ponorom skrivenim iza vlastitih trepavica otvara slutnje o varljivim sjenama koje posjeduje svaki vidokrug ili njegova pozadina skrivena od golih očiju, titrava i ustvari strašna u praznini koju treba ispuniti.

Posebno mjesto na izložbi pripada i instalacijama od kojih jedna evocira uspomene na slikarevo najranije doba crno-bijelim fotografijama dvorca u kojem je on proveo svoje osamljeno djetinjstvo. Visoki lukovi, sjene i tama sada urušena zdanja, vjetar koji puše slavonskom ravnicom u tužno uokvirenom predvečerju vrača nas ne toliko kronološki koliko gotovo mitopoetički u doba kada je misterij ukupnosti takvih doživljaja mogao postati iskrom kasnije umjetničke senzibilnosti. Zanimljivo je što se on sada opet istražuje na isti način, slikom istog mjesta i njenim doživljajem, šumovima prostora, tišinom, svjetlom i hladnoćom.

Cijela izložba predstavlja doživljaj koji se vratio iz nekog davno prošlog vremena kako bi moguće slučajem a moguće i namjerom zatreperio ispred očiju. Usne tu također imaju svoju ulogu, kao što i riječi imaju vlastita ishodišta kada govore o pretkljetki svih onih emocija bez kojih ne bi mogao nastati niti jedan jedini centimetar dobre slike. To je ujedno i to ”emocionalno ratište” o kojem se govori kao o naslovu izložbe koju svakako treba pogledati.