Još jedan nasmiješen sat 

O da, dolazi izdaleka, sa istoka i zapada, iz nas i izbliza.
Iz jučerašnjih riječi, u nama- djeci iza prozora.
Nebo je zimsko iznad osunčanih podneva. Grije.
Bili smo mutni u bistrom danu bez svjetla.
Pamtimo. I pamte nas.
Prolaziš pustinje mora-okom iznutra.
Kad dotakneš stopom – sve nestaje.
Onda miruje vjetar a zvone zvona.
I ja ti pričam. Mnogo imamo kad nemamo- jutra su kristali u rukama.
Zaboravljaš-vidjeli smo cvijet pregažen na horizontu.
Danas je naš svijet.
Sunce nas gleda. Nas koji volimo noć iznad svega.
Sunce nas gleda.
Donosiš mreže ušutkanih ptica i one mu lete.
Jato je zarobljeno u sebe. Još malo.
Neobičan kraj.
Smiješi nam se žena.
Iza tih sjena – to sam ja. I ti.
Nebo je gorko – slatko kad postaje duša,
i kad je osunčano – ponekad više nije visoko u nama.
Imamo nove vijesti za tmurna raspoloženja.
I za kiše koje čekaju plovidbu rijeka.
Još jedan nasmiješen sat.
Mi idemo prema.

(Angela Bonacin, 2013)