Piše: Edit Glavurtić

Volim film o životu nizozemskog slikara Veermeera.
Sve je u tom filmu po mojoj mjeri, a najljepši su od svega prizori koji kao da su dio njegovih slika; rasvjeta, pozadina, rafinirani osjećaj za detalj. Sve je odmjereno s velikom pažnjom.

Okosnica filma a i romana je jaka privlačnost između služavke i slikara, nekakvo osobito razumijevanje koje se dešava spontano, u nesuglasju s njenim obrazovanjem i društvenim položajem. Međutim, tu je, i ne može se negirati.

U stvarnom životu, prema podacima povjesničara Vermeer je volio ženu s kojom je bio u braku i koja mu je rodila čak četrnaestero djece.

Catherina Bolmes bila je katolkinja, a on protestant, no zbog nje se preobratio na katoličanstvo, što nije bila mala stvar u vremenu u kom su protestanti i katolici bili tako podijeljeni da su čak i živjeli u odvojenim dijelovima grada.

U filmu se sve to nekako ne razabire, nego je prikazan jedan pomalo frustrirani slikar pritisnut zahtjevima svog mecene, u kućanstvu punom dječje galame, u kom ga slabo razumije njegova žena, ali služavka eto nekako naslućuje ono što ga zaokuplja.
Da li je to bilo baš tako, ne može se znati.

Listajući dostupnu dokumentaciju, cijela priča najvjerojatnije je ipak mašta spisateljice, a ne stvarnost, no to mi uopće nije važno. Poznato je da svako umjetničko djelo ima svoj tajni život, i priču o svom nastanku, pa zašto to onda ne bi bila ljubavna priča?

Mene je očarala suptilnost kojom je ispričana, toliko toga se događa u nekom međuprostoru – sami likovi rijetko se susreću, malo razgovaraju, povezuje ih tišina i ona lijepa erotska scena u kojoj slikar u služavkino uho udijeva bisernu naušnicu.

Pa mislim, koliko je takvih i sličnih priča, nikada nikom ispričanih?
Koje nikad nisu postojale u stvarnosti a ipak smo ih proživjeli snažno isprepleteni u mislima, kao da su najstvarnije.
Koje se nisu dogodile, a ipak itekako jesu.

Jer su nas negdje iznutra promijenile, takve tajne i neizgovorene, srasle s nama kao nešto najbliže, pa smo iz njih slikali, pisali, skladali, ili jednostavno smisleno živjeli pristajući na šutnju i tišinu, često godinama.

Hranili smo ih čežnjom koja nije očekivala da se ispuni, pa su svjetlucale u vremenu ničim prigušene i ničim umanjene, u uspomeni koja je, za trenutak sreće, sama sebi dovoljna.