Piše: Marijan Grakalić

Slike utopije više nema kad sa pogleda kroz prozor u našu slabo ishranjenu zbilju u kojoj protesti, pobune i nade za promjenu postojećeg umiru i odlaze kao da nisu nikada niti bili. Opći postulati skapavanja od nesreće imaju svoje nemilosrdne osnove odmaknute od svake estetike ili pristojnosti. Kao i njegovi snovi i čovjek je tu tek marginalna pojava, pa zato i njegove vrijednosti postaju nešto što je na rubu i potisnuto ka značenju onog beskorisnog i djelomičnog.

Angažirana umjetnost Renea Bachracha Krištofića to istražuje i prikazuje na akvarelima izloženima u ciklusu ”Protest” koji ponekad i nalik gvašu prikazuju lica ljudi, dijelove tijela ili tek orise onih što su izašli na ulice. Slikarska tehnika podjednako kao i senzibilnost jasno ukazuje na marginalnost pobune i cijele općeljudske situacije. Odustajanje od vizije na slici tako slijedi onu strašnu sljepoću stvarnosti u kojoj smo svi svedeni tek na osobni identifikacijski broj bez lica ili tijela, tek na ono što se zavede kako bi se na osnovu toga netko ili nešto više puta okoristio. Pobuna je tu na tim slikama uistinu ono što jeste. Silueta.

Za razliku od toga, koloristička i cjelovita slikarska predodžba dana je na ovoj izložbi na radovima u ciklusu ”Utopije”, koji nas ujedno uvodi i u fantastičnu unutarnji svijet slikara. Izostanak sila ljepote u stvarnosti iste pronalazi drugdje ne zbog toga da je nadomješta već iz žudnje koja traži osvjedočenje kako one ipak postoje. Događa se to na način svojevrsnoga povratka u maštu i njene svjetove nadahnute nemogućim, budući da je ono temelj svake utopije. Od akta do pejzaža, od mrtvih priroda pa do panorama dotiče nas nestvarnost kao jedino još preostalo utočiše onog što je lijepo i zato bitno da bi se preživjelo u svijetu koji je stran, pa zato na nekim slikama i lica ljudi ne postoje.

U skladu s reinterpretacijom memorističke slikarske intencije utopija ovdje ostaje tek neprežaljeno sjećanje, isto kao što i svaki protest postaje okosnica zaborava. Dijalektika izložbe neobična je za naše učmale prilike, višeznačna i kritična pojavljuje se u pravo vrijeme kako bi barem dio pažnje usmjerila prema bitnim relacijama zbilje i estetike te uloge umjetnika u zajednici.