SPOMENIK

Dao sam ti podići
spomenik za života
visok tisuću stopa
dubok do južnih mora
od boja
kudelje
lišća i smola
u obliku oblaka
da se duši tvojoj
klanjam do poda
da joj klečeć
na koljenima
o jutrima svićem
što je bila utjeha
moja i tvoja
postelja pamučna
za vremena mučna
ruka dlanom okrenuta Suncu
primajuć me kao krijes
užaren od bola
za druga
u gnijezdo svojih ptića
naučila si me
kako se otvaraju
vrata zaboravljenih priča
za povratak u djetinjstvo
gdje se nisam nikad
bez tebe
ni probudio.

(Duško Babić, 2013)