Piše: Edit Glavurtić

Kad je u proljeće 2006. godine “Zlatna Adela” napustila Beč i krenula na put prema Americi, u galeriji dvorca Belvedere ostao je izložen samo prazan zlatni okvir, bez oznake. Ljubitelji umjetnosti znali su da tim činom Beč iskazuje počast jednoj od najvažnijih i najljepših slika secesije „Portretu Adele Bloch Bauer“ slavnoga slikara Gustava Klimta.

A priča je počela prije više od 110 godina. Ferdinand Bloch Buer, bogati industrijalac koji je svoje bogatstvo stekao u industriji šećera, sakupljao umjetnine i bio veliki ljubitelj Klimtova slikarstva, naručio je 1904. portret svoje mlade žene Adele. U dobi od dvadeset i šest godina, ona je potpuno odgovarala modi vremena, prema riječima nećakinje bila je “silno elegantna, sva tamnoputa i nježna, prozirnog lica, s cigaretom u ruci i vječitom glavoboljom “.

Portretu je prethodilo više od stotinu skica, Klimt je slikao pune tri godine radeći tehnikom ulja i zlatnoga praha gotovo reljefno. S Adelom je slikara vezalo je nježno prijateljstvo koje je potrajalo dvanaest godina (neki izvori navode i ljubavnički odnos, no ne postoje pouzdani dokazi o tome), a osim ovog, naslikao je još nekoliko njenih portreta.

Nakon što je dovršena, slika je izložena u Beču, Meinheimu, Veneciji i Cirihu, a do 1921. godine bila je posuđena i trajno izložena u Austrijskoj državnoj galeriji.

Adela Bloch Bauer umrla 1925. je u četrdeset i četvrtoj godini života, pa nije doživjela nacističku pljačku. Kad je 1938. Austrija nasilno pripojena Njemačkoj, bogatim Židovima otuđena je imovina i umjetnine, pa je tako „prisvojena“ i Bloch Bauerova zbirka a u njoj “Zlatna Adela” i još pet slika koje je naslikao Klimt.

Ferdinand se uspio spasiti bijegom u Češku, pa zatim u Švicarsku ali je njegov cjelokupan imetak bio izgubljen – posjedi, palače, tvornice, vile, zbirka skupocjenog porculana i tapiserija, te sve umjetnine. Ferdinand je umro osamljen i bez sredstava u Cirihu 1945. godine a nakon završetka rata slike su u posjedu republike Austrije. Pošto bračni par Bloch Bauer nije imao djece nasljednicima su proglašeni nećak i nećakinje (brača Ferdinand i Gustav Bloch oženili su se sestrama Adelom i Theresom Bauer, te spojili oba prezimena).

Kad je u Austriji 1998. donesen zakon koji nalaže povrat umjetničkog blaga, zadnja živuća nasljednica, već vrlo stara Maria Altman u Americi pokreće sudski postupak povrata. Dugotrajni proces okončan je u njenu korist. Izjavila je doduše da bi voljela da slike ostanu u Austrijskim muzejima, no procijenjene su na ogromnu sumu koju Austrija nije mogla isplatiti tako da su ipak vraćene nasljednicima.

Bilo je to u veljači 2006 godine, a cijeli grad bio je oblijepljen plakatima “Zbogom Adela”. Putovala sam u Beč zbog nje, da je još jednom vidim, i da se pozdravimo. Nakon toga, prodana je na aukciji u New Yorku za do tada najvišu sumu koja je isplaćena za neko umjetničko djelo, no smatram vulgarnim navoditi cifru. Mislim da ona s umjetnošću ionako nema nikakve veze. Danas je izložena na Manhattanu, u zbirci njemačke i austrijske umjetnosti s prijelaza stoljeća.

Završit ću ovaj mali nekrolog riječima žaljenja. Jer sam sigurna da je Adela na Manhattanu veoma osamljena. Kao egzotična orhideja premještena u moderni vrt.

Niti ona razumije taj svijet, niti taj svijet razumije nju. I ne gledaju je istim očima kojima smo je gledali mi u Evropi. Jer ona je dio naše evropske prošlosti, zlatnog doba Monarhije, dah starog Beča i secesije koja se na njegovim ulicama još itekako osjeća. A među onim modernim tvorevinama od betona i stakla ona je samo žena lijepa na jedan čudan, pomalo staromodan način. Jedna od mnogih. Bojim se, ne više od toga. Zbogom, Adela…