Piše: Angela Bonacin

Trebalo mi je vremena da se domislim što su to uopće idoli. Iskreno, pretjerano uvažavanje drugog ljudskog bića mi se ne čini zdravim, odmah me podsjeća na nešto političko ili patološko. Da, naravno, postoje značajne ličnosti iz književnosti, glazbe, filma itd., ali na njih gledam više kao na nekakvu inspiraciju. Pričajući o idolima radije bih to povezivala sa idejama nego osobama. Ako ćemo tako, moglo bi se reći da se dogodio jedan potpuni krah ili sumrak idola.

Ja sam iz one generacije koja od Juge pamti samo sladoled u obliku nogometne lopte. Nažalost, mi smo putem izgubili sve. Sve u smislu općeljudskih vrijednosti. One nisu ostale žive u masovnim histerijama, kao nekoć u paroli bratstva i jedinstva. Zato danas volimo gledati posljednje nostalgične jugoslavenske filmove, ljudi su nekako drugačiji – zdraviji. Dobro se sjećam svog djetinjstva i žao mi je što se nisam rodila malo ranije da što manje budem živa u današnjoj Hrvatskoj. Ono što je moju generaciju dočekalo nije baš nešto. Nasilje i devijantnost. Prazno je. Ljudi se više ne vole, tj. moraju više voljeti sebe da bi opstali. Zato se zatvaraju u svoje traume.

Ne znam što bih rekla i mislila kad mi moji prijatelji koji imaju manje od trideset godina redovito kažu da im se gade ljudi i da žele nestati negdje daleko. Ja se slažem, dijelimo isto mišljenje. Ponekad pokušavamo razuvjeriti jedni druge, ali ni to nam se više ne da. Ipak , ne možemo otići u nepostojeće mjesto. Zato smo tu i budni gledamo.

Jedini preživjeli (stari) idoli danas su posljednje nakaze Sodome i Gomore, tj. onoga u što se Hrvatska pretvorila. Sve je umjetno stvoreno- pa i ljubav. Pogotovo ona prema domovini. Pitanje je imamo li mi uopće domovinu ili je ovo jedna isprebijana, šugava mačketina koja samu sebe dere kandžama? Zato se razvila nova vrsta idola – idol neuništivosti.

Nitko ni nema interes vodit stado u „obećanu zemlju“- moramo se zadovoljiti preživljavanjem.

Meni je danas najveći idol prosječan čovjek, koji unatoč svemu (sustavu koji ga sustavno uništava), i dalje ima plemenitost za druge i opravdanje za život. Sve mame i tate koji se brinu. Svi radnici i neradnici koji bdiju. Mlađarija koja ima zadatke. Starci koji nemaju mirovinu- rovokopači po kantama.

Nije toliko loše koliko je loše što znamo da neće ići bolje. Izvrsno je kad na tlu postapokaliptičnog podneblja još uvijek netko mari za ovo ili ono. A tako je. I postoje ti ljudi.

Ovo valjda nije vrijeme velikih ideja i mislioca. Zato jer ništa više nije senzacionalno. Otupili smo i na najbrutalnije scene raznoraznih egzekucija – sve je ok dok postoji novinarsko objašnjenje. Zato je nemoguće pričati o nekim općeljudskim vrijednostima u globalnom smislu. Ideal je ostati van tog organizma. On ima tendenciju da sve usisa u sebe. To znači da se afričko dijete ne hrani klikom miša na fejsu.

Ja sam iz one generacije koja je izgubila bogove i strahopoštovanje. Ali nije ušla u slobodu. I jasno nam je da neće biti bolje. Negdje duboko ipak vjerujemo da nije u redu dopustiti da bude još gore. Barem toliko.