Piše: Marijan Grakalić

Rat nikad nije bio stvar pismenosti. Da jeste uopće ga ne bi ni bilo. Vukovar je grad što su ga jedinog u Europi nakon Drugog svjetskog rata uništili baš oni što slabo barataju sa slovima. Pao je kao žrtva sile kojoj je jedno jedino slovo i pismo cijela abeceda istine, ujedno gramatika vjere i isključiva misaona azbuka. Sada nakon 22 godine od obrane tekovina pluralizma pravo na različitost dovodi se u pitanje upravo od onih koji su ih nekada branili svojim životom i smrću.

Zabrana upotrebe ćirilice u Vukovaru prerasta u manifestaciju traume koja je isključiva i apsurdna, isto kao što je i priroda one prethodne agresije na taj grad bila neviđeni zločin.

Krug se zatvara onda kada prestaju da vrijede principi dijalektike manjine i većine, isto onako kako se i prije zatvorio zbog odbacivanja upravo tog dijalektičkoga načela što je dovelo do krvavih ratova u kojima su svi patili i umirali. Izgleda da mnogi ni kasnije nisu iskoristili priliku i naučili da budu pismeni kako bi na taj način izgradili stvarnost koja uključuje i ono što je različito. Uzajamno poštovanje i uvažavanje tako se ne ovjerava ni u čemu konkretnom, pa ni u pravu manjine da koristi svoje vlastito pismo u svijetu većine. Umjesto ravnopravnosti ističe se ideal oktroirane pismenost, simbolički svedene tek na pismo većine čime je ona isto tako zakinuta za kulturu manjine i mogućnost promocije načela civilizacijske uzajamnosti.

Vukovar ponovo otvara slučaj. Ideali jednakosti i slobode za koju se taj grad borio i za koju su toliki izginuli nastoje se zamijenjeni banalnim mahanjem zastavama i parolama tipičnim za privrženike svih varijanti prostoga idioma krvi i tla. Istim onim propalim i demokraciji stranim zabranama osnovnih civilizacijskih tekovina.

Tako nemogućnost dvojezičnosti odnosno i jedne i druge pismenosti garantirane Ustavnim zakonom i nas same stavlja u izolaciju od željenih tekovina kulture i proskribira kao zajednicu koja nije u stanju poštovati vlastite zakone. Ideja da se zakoni koji se ne mogu poštovati promijene kako bi se time tek potvrdila zakinutost nacionalnih manjina za njihova osnovna prava, a u što nedvojbeno ulazi korištenje pisma i jezika, isto je tako opasna izdaja elementarnih demokratskih načela.