TAKO MI JEŽ VELI

Što nas još čeka pa da izvedemo stvari na čistac
Koliko svađa, napetih dana, troškova koji ne prestaju
Koliko nemirnih okretanja u krevetu
Koliko jutara u kojima nećemo govoriti

Rak noću šapuće u grlu naše susjede
Lapidarno se izvlačim kad ustajem
Vjetrovi i kiše smjenjuju se nasumično
Dan ću zaorati i baciti čini na njegove stranputice

Hvatam spasonosne udisaje dok izlazim iz zgrade
Srećem ježa, poglednom mu izričem čeznutljivu molbu
Da učini nešto pa da sve splasne, da ode gore i nekako je udobrovolji
Da svojim bodljama dočeka te rojeve koje me vrebaju tamo u daljini

Nikakve garancije nema ako danas odradim baš sve kako treba
Nikakve garancije nema ako sve nanovo izvrnem naopačke
Nastavit će se po starom; lepršanje vjetra tamo u krošnjama
Ljutiti rođaci dok prolazim i ne marim za njih iako bih trebao

Trenutak mog života tamo dolje na križanju svakog jutra kada se spuštam
Trenutak mog života dok čekam da se netko ne zaleti ne bi li me ubio
Pa bi tek onda bilo kasno za bilo što učiniti
Zapravo, u mojem slučaju ni to ne bi puno pomoglo

Tako mi i jež veli

RJEŠENJE

Pušim i izbacujem iz sebe dimove
Svjetlost se širi pločnicima
Trebao bih izaći i prošetati po njima
Osjetiti užas koji izbija u uglovima

Znam da će grad biti pun odlučnih ljudi
Znam da će me vidjeti i odmjeriti od glave do pete
Moj znoj će kapati i otkrivati mi tragove
Imam zakočenje koje mi je dato, moja majka se bojala, to je od nje

Ali, takva vrst komešanja u meni ne budi nikakvu želju
Ja bih želio stajati na proplanku i gledati zvijezde
Popeti se gore i gledati promet u dolini
Samo da zavaram trag među tijelima

Kada je ljeto radujem se zimi i obrnuto
Stiskam se u tom malom prostoru, u mojoj sobi
U koju se izlijeva magma što pritišće moje srce
Ona u njegovoj lijevoj klijetci raste naprasito

NEK VJETAR NOSI

Ponekad govorim previše
Glas krene iz dubine, iz mraka i ne može se zaustaviti
To se događa kada sam uzbuđen
Kada je preda mnom neka izgledna situacija

Ne možemo kriviti nikoga ako nam stvari nekontrolirano izlijeću
One su robusne, cijele ne mogu ostati u nama
Zbog toga jer im je tijesno i žele se iskobeljati
Žele nas jednostavno napustiti

Stoga, trebalo bi izmisliti stovarište za nesreću
Neko dovoljno veliko mjesto gdje bi odlagali sva sranja
Koja u našem dvorištu nemaju dovoljno prostora
Da bi se uzdala u nas, da bi im bilo lijepo s nama

Stoga, šutjeti na vjetru bilo bi najbolje
A, vjetar neka nosi sve što je nekad nakupio u svoje sape
Neka onda svu tu gomilu prostre ispred nas
Po onoj livadi što se rapukla tamo u daljini

Neka huči milosrdni vjetar, a mi ćemo mirno stajati na suncu

Željko Barišić (1967), svoje radove objavljuje u brojnim časopisima (Godine, Vijenac, Zarez, Život, Motrišta,Marulić,Quorum, Pressing, Think Tank, Pressing, RE, Hrv. Narodni Godišnjak, Osvit), a nagrađen je nagradom Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama, te nagradom Matice hrvatske za pripovjetke.Uredio je antologiju ”Nova hercegovačka proza” objavljenu u splitskom časopisu ”Mogućnosti”, te antologiju nove hrvatske i bosanskohercegovačke priče u niškom časopisu ”Pressing”. Do sada su mu izašle knjige: ”Bilo jednom u Zagrebu” (roman) 2006, ”Pasje poslijepodne u jurskom parku” (pripovjetke) 2010, i ”Jebači rumene kadulje” (roman) 2013. Potpredsjednik je udruge za eksperimentalnu umjetnost Dadanti iz Splita.