Piše: Marijan Grakalić

Najprije su bili mitovi, a poslije sve ostalo, i slika i riječ u kojima se prepoznaje grad i njegov život. Zato njima i započinje fotografsko-pjesnička izložba na otvorenom Ane i Silvije Šesto pod nazivom ”Cijena grada – 13 razloga za neograničenu bezbrižnost” postavljena u jedinoj preostaloj i dapače renoviranoj kući s ganjkom u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, inače sjedištu mjesnog odbora ”August Cesarec”. Na fasadi prizemlja izložene su fotografije filmskih legendi velikoga formata i gotovo mitskog značenja bez kojeg ne bi ni bilo grada i njegove kulture, a gore s drvenoga trijema sa slika nas posmatraju lica ljudi koji, prijatelja, prolaznika i stanovnika oboružana vinjetama urbane poetike. Zapis ispod jednog od portreta kaže: ”ime ne spominjem, ako volim, ne spominjem uzalud” – uvodeći nas u kompleksan odnos javnog i privatnog, onog predočenoga i onoga intimnoga, grada koji ustvari nikome ne pripada osim možda ljubimcima i pjesnicima, ali je ipak mjesto gdje se svi susreću.

Neograničena bezbrižnost tu je iskazana kao posljedica iskustva gradskog života, njegovih ulica, grafita (vodite ljubav, a ne rat), lica, pogleda i očiju, ali ujedno i kao jedinstveni način bunta protiv procesa što svode grad tek na cijenu i načine plaćanja opstanka u njemu. Lica ljudi tu su u prvom planu. Ona su bitna i zato izložena na fasadi stare kuće s vanjske strane zajedno s pjesmama. Umjetnost se tako potvrđuje kao preduvjet urbanog života, a fotografije mitova iz prizemlja svojim značenjem koje dohvaća ovaj i svaki drugi grad, dodatno su i bitno svjedočenje općeg karaktera našeg udesa.

U gradu nalik labirintu koji je omeđen kućama, sviješćui njezinim kulisama, nadama i tradicijom, praznim popodnevima, noćima što odlaze u nepovrat, nemogućim obavezama i tragičnim prilikama ovog vremena, trenutak odmaka postaje fragment utopije ili pak njene slutnje koja se zbiva tada kada izađemo na dobro poznatu ulicu i osjećamo se nevezanima za ništa i za nikoga. Bilježenje fotografijom i perom te lakoće postojanja svojstvenu umjetnicima, jer su oni i inače nadareni da se bave stvarima koje su nedorečene i koje se naizgled nikoga ne tiču, stvar je nadilaženja puke sirovine bez koje i ne bi bilo umjetnosti. Dakako ova izložba ne nudi nikakav spasonosni recept kako preživjeti u Zagrebu niti je to njena namjera. Kroz portrete i poetske zapise na upečatljiv i originalan način zastajemo na trenutak odnoseći ih poslije dalje u naše vlastite krhotine nesputanosti koje su tako i tako paradoks iste vrste inače zagubljen zajedničkoj memoriji grada i kulture ili njihovim fragmentima.