U iščekivanju aleksandrijskog poete – Konstantin Kavafi

Piše: Nemanja Rotar

Kvalitet jednog vremena i društva može se izmeriti količinom pročitane poezije, mislio je Oktavio Paz. Danas je pesništvo intelektualna i emotivna svetkovina odabranih posvećenika, onih koji su izbegli zamke obezduhovljenog sveta. Lirika je proterana sa trgova, izgnana iz hramova kulture, bačena na skrivene police u knjižarama i bibliotekama i ostavljena da čeka neka otmenija pokoljenja. Naša civilizacija pluta bez cilja. Živimo pod vlašću nasilja, laži, prevarom stečene dobiti, pokoravajući se grubosti i bezobzirnosti politike, a sve zbog iskorenjenosti i gubitka veze sa drevnom baštinom. Poput antičkih ruševina izviruju ostaci nekog humanijeg vremena, dajući nam pokatkad snagu da preživimo.

Opet jedan pesnik može biti svetionik u ponoćnoj pomrčini. Grk iz Aleksandrije, na večitoj straži pred najezdom varvara, govori sporo, ali odmereno, proživljeno i mudro. Konstantin Kavafi jeste poetsko čudo modernog doba. Iako uronjen u helenski literarni korpus, dakle primetno fasciniran tradicijom, aleksandrijski poeta ipak vešto uspeva da ostvari posve osobenu lirsku formu i nadiđe svaki prepoznatljiv stil. Kavafijeva poezija je didaktična i ironična, sa vrlo jasnom poentom. Ona nas vraća u vreme bogova sa Olimpa, u hrerojsko razdoblje čovečanstva, kada je misao imala svoj zlatni pijedestal. Poetske slike, sastavljene od delića istorije, filozofije, poprskane tintom melanholije, bude u čitaocu divotan osećaj dodira sa nečim beskonačnim.

Upravo u tom susretu sa pesnikom i njegovim nadahnućem rađa se nova nada da nisu svi glasovi razuma i vesnici lepote netragom nestali. Kavafijeve pesme nam govore i ko smo, i odkle smo, i zarad čega smo i kuda to stremimo. Njegova opsesija da što jasnije izrazi sebe postaje i naša opsesija. Nešto se prelama u nama, shvatamo da spasenja iz kandži dosade i besmisla ima samo ako pažljivo slušamo „tajni zvuk događanja“, jer oni koji ga slušaju s obožavanjem, njima će i pripasti sva svetlost budućnosti. Stoga možemo biti ponosni na činjenicu da jasno razaznajemo glas pesnika jer „napolju na ulici narod ništa ne čuje“.

(„70 pesama“, Kostantin Kavafi, „Rad“, Beograd, 2006)