Piše: Emir Sokolović

I ove nedjelje, kao i svake druge, stari Admed je uživao u društvu svojih unuka. Iako je bio strastveni pušač koji nije mogao bez ćubuka i cigarete za vrijeme njihova druženja i priča cigara mu nije ni na um padala. Sjedio bi smireno na minderu prekriženih nogu i divanio o životnim pričama kojih nije nedostajalo obzirom da je promijenio tri države: od kraljevine SHS, preko Titove Jugoslavije i sve do dolaska demokratije gdje je uvijek grčio lice kada bi neko u njegovu prisustvu i izgovorio, kako sam kaže, taj mrski pojam. Deda Ahmed je bio i zatvoren za vrijeme rezolucije, ali nikada niko nije čuo od njega da je bilo što ružno rekao o tomu ili da su ružno postupali u kazamatu s njime. Čak je rekao da je to trebalo odavna učiniti a da njegovu evladu nisu priječili ni posjete niti donošenje onog što je želio. Čak su mu donijeli i postekiju da na miru može klanjat u apsani. Kako znaju za njega znaju da je imao. Mada se nikada nije isticao niti mejhane posjećivao uvažavali su ga i poštovali. Cio vijek je radio u svojoj pekari sa djecom pa kada je obolio i od astme nije dao da mu, kako sam kaže, uzmu njegov ćeif. Tako je bilo dok nije onemoćao u nogama. Od tog vremena sjedio je u sobi na minderu uz prozor i radovao se unučićima koji su znali i radovali se nedjelji i druženju s djedom. Koliko god bivali razlićitih uzrasta njegove priče su opijale s istom zavodljivosti. Naprosto je crtao riječima i bile su ispunjene životom.

„E moji golubovi, život je Alahovo davanje i čudo kojem insan nije dorastao. Eto vas, golupčići moji a evo i mene. Koliko god svašta predeverao preko ove lude i sijede glave i imao godova više nego hrast na našem seoskom imanju nisam ništa pametniji od nape male Esme koja još ne može ni da nas sluša. Insan dok je živ uči i pitanje je koliko neuk i preseli. Jah…“ – Pogleda kroz prozor zamišljeno i nastavi besjedu: „U moj vakat pet vakata namaza je bilo farz. Mali sam bio pilad moja. Babo rekao tako i o tome se više nije kazivalo. Kao vodu kada naučite da pijete. Svi smo se družili i igrali krpenjače ili klisa. E kakav vakat. Da li što smo malehni bili ili zbog nečeg drugog od miline se moglo umrijeti. Niko ništa ni o kom nije znao, a znalo se sve. Eh… Onda dođe rat i jako brzo, bar za nas maksumčad, brzo i prođe. Još tada sam radio u babinoj pekari i, srećom, nismo oskudjevali ni u čemu. Negdje po samom kraju rata babo je preselio i na mene, kao jedinu mušku glavu u kući, došao red da se bavim pekarom od početka do kraja. Kući da i nisam izlazio. Dok jednog dana ne dođoše po mene u pekaru rekavši mi da moramo odmah da krenemo u miliciju. Koliko god zatećen i ne bilo mi jasno zašto oprah se, obukoh, zamoli Mahu da javi kući i krenusmo. Pošto smo sjeli u auto, onaj za kojeg se vidjelo da kazuje šta će i kako da se radi, reče šoferu da me prvo voze kući kako bi se moglo objasniti šta je po srijedi i da se čestiti ljudi ne brinu za džaba. Uz put, koliko god kratak bio, rekao mi je da je u pitanju neka pogreška koja će se jako brzo riješiti i da nema razloga za bilo kakvu sekiraciju. Kao da i sam nisam znao da je sve u Alahovim rukama i da će biti upravo onako kako mora. Rek’o sam majki šta i kako se desilo, uzeo ono što mi je trebalo i rekao da ne plače da će se brzo ta ujdurma riješiti. Ispratila me do kanata i nije ni suzu pustila. Kada sam zatvarao kanata samo me primila i poljubila u ruku. Vaša majka je, djeco moja, kao kremen Alah je poživio u zdravlju i sreći. Nije dugo bilo… možda heftu, dvije kada su me pustili. Dobar ahbab, koji je radio u miliciji mi kazao da me prijavio Bega u komitet. Jadni moj dobri Bega. Jah, šta ćeš. U Alahovim je rukama sve pa i njegovo prokazivanje. I što vam golupčići moji ovo kazujem? Kakav nauk možete iz ovog izvući ne znam ni sam. Ali ja ću, s Božjom voljom, završiti ovo svoje kazivanje pa možda nekom na um padne i nešto pametno. Taj Bega je za vrijeme te lijepe Titove vlasti gotovo redovno bivao pred džamijom i opanjkavao ljude po komitetu trseći se u ime narodne vlasti. Ne treba kazivati da nije ni znao što je rat, a o tome odakle mu orden… Eh, komad metala i ništa više koji vrijedi više dok je vruć no na prsima takvih. Eno i sada draga djeco… U prvom safu je niko drugi do Bega, a imam ima tersa da me pita kamo me u džamiji. Šta mu kazati? Nije na nama da sudimo draga djeco; svakog sustigne što posije. I to kada mu je najdraže i kada se najmanje nada. Zovite to kako želite, golupčići moji, i vidjeli vi to ili ne zapamtite da je uvijek to i tako.“

Vrati se pogledom u sobu i srete pogled mezimca, Envera koji je bio najstariji unuk i čiji zanos se osjetio dok je pratio dedinu priču baš kao i miris majkinog tepsijaša iz kuhinje. Dok ručak im nije postavljen Enver zapita: „Dedo znači li to da je Bega rekonvalescent? Čuo sam da tako govore o ljudima koji se tako ponašaju. Hljeba ti možeš li mi reči šta je to?“

„Mogu pile moje, mogu. To je govno koje smrdi kao i svako drugo samo što mu ime miriše drago djete. Treba ga se kloniti koliko god se može…“
„Ahmede, djeco, hajde! Ručak se ohladi…“ – čuo se majkin glas koji nije dozvoljavao prostora da se više bilo što reče koliko god i ne imalo šta.