Piše: Marijan Grakalić

”Sjaj u tami” poznata je i najslavnija je numera našeg kultnoga benda ”Dorian Gray” koji se pojavio prije trideset godina u vremenu u kada je zvuk bio bogatiji pjesmom i snom anticipirajući ono čarobno ogledalo o kojem je roman napisao dekadentni engleski pjesnik istog imena kolebajući se u prividu nejasnog prostora koji se rasprostire između vlastitog odraza i lažnog sjaja zbilje. Grad u kojem se to dogodilo uglavnom je nestao pod stegom promjena zajedno sa svim onim bojama i mirisima karakterističnima za tadašnju ”neorganiziranu alternativu” (D. Glavan), autentičnoga izraza generacije koja je još živjela slobodno i nesputano. Danas, u doba kada je sve teže zaboraviti strah i usporiti korake ponekad nas ipak sustigne zvuk osamdesetih i podsjeti na neprežaljene trenutke u kojima je bilo dovoljno jednostavno otvoriti vrata i odmah uroniti u neponovljivi svijet gdje je kult stvaranja nadmašio stvarnost. Živjeti vlastiti art bio je tada, a za neke je to još uvijek, bitni postulat specifične osobne filozofije. One kakva je mogla nastati jedino u otvorenoj kulturi proleterske solidarnosti nezamislive na zapadu ili istoku, a današnjim generacijama strane i uglavnom nerazumljive. U toj privilegiranoj baštini zagrebačke kulture kao jedan od njenih vrijednih artefakata nalazi se bend Dorian Gray sa svojim specifičnim senzibilitetom urbanih magijskih glazbenih invokacija u kojima se osluškuje onaj nadrealni otkucaj srca zbog kojeg se razlikujemo od ledenih sjena koje okivaju sve što nije iskreno vežući ih za sliku ograničenog i hladnog pakla reprodukcije. Faustovski karakter tog fenomena tako izvire iz razlučenosti između opojnoga i nevidljivog svojstva od kojih se sastoje sama bića i svekolike sanjive jave u kojoj zrcalimo tek čežnje i neminovnu propast.

Izložba originalnoga vizualnoga identiteta benda koju su u ono vrijeme osmislili i izveli poznati umjetnici Sanja Bachrach i Mario Krištofić otvorena je neki dan u Malom pogonu tvornice kulture u Zagrebu. Dizajn i fotografija na omotima vinila, upotreba šminke i maske na sceni, slijedi namjeru da se predstava i dojam grupe izvedu kao organski nastavak same glazbe. Čistoća i hladna monumentalnost fotografije pomalo ukočenog kadar naglašava prvenstvo umjetnosti i arta ispred varljivog svijeta svakodnevnog i njegove nestalnosti. Kompletan izraz koketira sa dojmom koji se prije težio izraziti u možebitnom spomeničkom smislu kako bi naglasio vlastitu ozbiljnost i nepotkupljivosti kičem. U tada recentnom radu koji danas također ne gubi na aktualnosti ogledaju se zanimljivi fragmenti iz prošlost budući da je artificijelnosti slike dijelom preuzeta sa angažiranih plakata ili fotografija tipičnih za propagandu izraslu u pokretima totalne ideologije masa. Dobiveni sukus vizualnoga identiteta grupe ”Dorian Gray” tako uzdiže umjetnost kao isključivi spomenik samoj sebi a ne nikakvoj politici ili njenoj praksi. Ovaj originalni umjetnički postupak bio je uzor postupcima što su kasnije korišteni u Neue Slowenische Kunstu (NSK), najprije kod slovenske muzičke grupe Leibach a kasnije i kod dizajnerske skupine Irwin koja je napravila zabranjeni plakat za Dan mladosti 1987. godine koristeći jedan propagandni predložak nacističke mladeži.

Dok su sjene mirno čekale na ulicama da nas opet požderu na panel diskusiji o značenju kulturne, medijske, umjetničke i svake druge umjetničke prakse s početka osamdesetih, kao i o počecima same grupe govorili su Masimo Savić, Mio Vesović, Davorin Bogović, Sanja Bachrach, Mario Krištofić, Dubravko Jagatić i drugi akteri tadašnje scene. Nema boljeg razloga za sjaj u očima. Za sjaj u tami.