Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Andrei Krioutchenko

Ne znam zašto mi se urezala u pamćenje davna reklama u kojoj lijepoj ženi mladi muškarac poklanja krasno zapakovanu kutijicu, u kojoj su u jednoj varijanti naušnice, u drugoj prsten. Sve se odvijalo bez riječi ali se obilato govorilo gestama, neka velika zlatara reklamirala je „darove trajne vrijednosti“ za posebne trenutke. Valjda se toga sjećam jer mi se negdje u mojim mladenačkim sanjarijama svidjela ideja da žene od muškaraca dobivaju plemenit nakit (kao simbol trajne ljubavi), i pošto sam bila jako mlada, priželjkivala sam dan kad ću i ja, baš kao žena s reklame uživati u takvom daru.

Zašto sam se sad toga sjetila?

Kad na mojim prstima nema ni jednog prstena, na vratu ni jednog lančića, ni bilo kakvog drugog nakita. Već godinama ne nosim zlato, tako, bez nekog pravog razloga, naprosto više ne uživam u tome. „Darove trajne vrijednosti“ dobivala sam često, poklanjali su mi, nešto sam i sama kupovala, ali…sad je sve to negdje u malim kutijicama u tami ormara, i sasvim iskreno, ne vjerujem da ću ikada više za tim nakitom posegnuti.

U mom je životu sve krenulo nekim drugim tokovima nego što se kao cilj priželjkivalo u onoj reklami, pa su me struje nosile onamo gdje nakit ne igra veliku ulogu, niti ima neku osobitu vrijednost.

Ali zato povremeno pomislim na jorgovane koje sam dobivala u vrijeme moje prve velike ljubavi, i čudim se kako je moguće da još uvijek, i nakon toliko godina, mirišu. Jedan svibanjski ples na livadi žutoj od maslačka traje i danas, jasno čujem melodiju i osjećam toplinu sunca, iako je i od toga prošlo već desetak godina.

Pa lovranske trešnje, opatijska kiša, jedan zagrebački koncert, stara bečka kavana i zvuci klavira … posvete u knjigama i na gramofonskim pločama, kino ulaznice, podijeljena cigareta, koraci koji odjekuju praznom večernjom ulicom.

Da, čak i koraci, i jutarnje svjetlo na jastuku, sve one neodređene sitnice koje su ostale titrati negdje na rubovima, a jave se ponekad nezvane, same od sebe, u bljesku slike izoštrene do najmanjeg detalja. I već sam u njoj kao da je živim sad, ovog trenutka. Dovoljno je zatvoriti oči, i osjetiti slador starih radosti, iščekivanja i tople kiše, mladosti i poljubaca, nekad i sad i zauvijek. Te su slike tako duboko moje da mi se od njih vrti u glavi, i pijana sam od zahvalnosti, jer za darova trajne vrijednosti koje ja posjedujem i najveći kofer pod nebeskim svodom bio bi premalen.

Za razliku od prstenja, naušnica i drugih zlatnih stvarčica koje u svojim kutijicama i dalje čame negdje u ormaru, zaboravljene i gotovo nevažne. Stvari su stvari, čak i kad su od zlata.

Prednost dajem životu; ružama koje cvatu, oblacima koji plove nebom i zagrljajima koji ne prestaju.