Piše: Marijan Grakalić

Krsto Papić (1933.- 2013.) bio je čovjek zanesen filmom i njegovom snažnom čarolijom. Nije tu bilo nikakve primisli o tome kako bi se putem te umjetnosti trebale ispravljati greške historije, ili da kamera služi tome da u jednom neopreznom času snimi nestvarni marš čovječanstva prema idealnom društvu budućnosti. Smisao autorove ironije ogleda se u kontinuitetu ovjenčanim jednostavnim kadrom u filmu ”Priča iz Hrvatske” (1992.) u kojem Ivo Gregurević promjenu režima i ideologije dočarava zamjenom portreta Josipa Broz onim Franje Tuđmana. Smisao za detalje, životne apsurde i paradokse prisutan je kod Papića već u prvim radovima. Posebno se ta sklonost ističe u kratkim dokumentarnim filmovima danas kultnoga statusa – ”Halo Munchen”(1968.), ”Specijalni vlakovi” (1972.) i ”Nek se čuje i naš glas” (1971.), ali i drugima. Značajno je to i zato što se većina režisera često odricala političke dimenzije svojih filmova, a Krsti Papiću je ipak bilo jasno da je teško a možda i nemoguće napraviti istiniti film ako se zato to nema dovoljno hrabrosti.

Nakon što je bio pomoćnik Veljku Bulajiću u filmovima ”Kozara” i ”Vlak bez voznog reda” snimio je epizodu ”Čekati” u omnibus filmu ”Ključ” (1965.), te potom i igrani film ”Iluzija” koji nije bio bog zna kako zapažen. Bitno je napomenuti kako je film ”Vlak bez voznog reda” bio onaj prvi okidač koji je bez uvijanja prikazao ljudske tragedije i stradanja, pritajenu ali postojeću surovost inače pospremljenu pod ono neupitno herojstvo koje si je pripisivala revolucija. Tu ljudi ratuju sa bijedom osuđeni preko svake volje na put u novi život i nepoznato. Bulajić tim filmom prvi progovara o tome kako se može živjeti i da se ne vjeruje u ponuđene snove, o tome kako se sumnjalo i dezertiralo iz koterija nove vjere. Nesumnjivo je kako je ta suradnja značajno utjecala na Krstu Papića i njegov daljnji rad.

Godine 1969. Papić snima moguće najbolji film jugoslavenske kinematografije ”Lisice”, snimljenom po scenariju Mirka Kovača. To je mračna priča o vremenu Informbiroa smještenu u zaostale predjele Dalmatinske zagore koja pokazuje tešku narav i onu nestalnu granicu što dijeli čovjeka od životinje. Nagrađen je Zlatnom arenom u Puli za najbolji film i režiju. Ovaj danas antologijski uradak plijeni kamerom i izuzetno čistom fotografijom, pričom o životu i smrti na kršu, sudbini kojoj se i ljudi i životinje već po prirodi opiru. Po svome senzibilitetu neposredne dokumentacije i kritike primitivizma i revolucionarne hipokrizije, brutalnosti i nihilizma Papića se time veže za slična nastojanja izražena u ”Crnom valu” tadašnjeg jugoslavenske kinematografije i njezine protagoniste, u to vrijeme kažnjene na različite načine. Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović bili su otjerani s Akademije filmske umjetnosti u Beogradu, a Dušan Makavejev i Želimir Žilnik izgnani su u bijeli svijet, dok je Lazar Stojanović zbog filma ”Plastični Isus” u kojem je glavnu rolu glumio Tomislav Gotovac, poslan na robiju. Iskrena osuda suštine tadašnjeg društva bitno se u tim djelima razlikuje od dekoracije i romantičnog izgleda revolucije koji dominiraju u tadašnjim partizanskim filmovima. Taj kritični filmski govor vjerojatno je najbolje što se ikada dogodilo u jugoslavenskom filmskom stvaralaštvu.

Neko vrijeme ili periodi mogu se sahraniti u manjoj ili većoj tajnosti, svejedno da li po danu ili noću. Ipak, ako se u kino dvorani upale svjetla čarobne slike koje se kreću platnom izgube se u bjelini i ne vidi se ništa. Tek donekle na tragu prijašnje intencije, no sada više naturalistički a manje pod onom kapom privatne senzacije kojeg iskreni film izaziva u gledatelja, Papić 1973. godine snima ”Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” za što dobiva Srebrnu arenu. Ipak pravi izazov za nesmiljenu kritiku birokracije i njene navodno spasonosne uloge u društvu, ujedno radi se i o prvom domaćem hororu, postaje legendarni film ”Izbavitelj” kojeg Krsto Papić snima 1976. godine na Gornjem gradu u Zagrebu po predlošku Aleksandra Grina. Zatečenost nejasnim odnosom ljudi i glodavaca, scene i kostimi uređeni kao da su rane tridesete XX. Stoljeća, perspektiva su u kojoj se zbiva epska borba ljudi štakora, dvojnika pravih ljudi da ove istrijebe i stvore svoj jezivi svijet mišje perspektive utemeljen na kultu izbavitelja. Ivan Gajski kojeg glumi Ivica Vidović to u filmu opisuje riječima: ”Obmanjuju sjajem svojih odijela i mekoćom govora. Uglaljaju i pale, varaju i uhode. Okruženi su raskoši. Jedu i piju podosta, a iznad svega vole vlast…” Iako je tadašnja kritike bila podijeljena oko tog filma, jasno je kao dan da je on zahvatio suštinu totalitarnih sustava i njihove prirode. Ocjenjujući kako se radi o ”slijepom kolosijeku” ostvarenja ”crnog vala”, tada vodeći partijski ideolog dr. Stipe Šuvar svodi film na nivo ”primitivnog pamfleta” koji ”kod nas ima tretman izuzetnog umjetničkog djela”. No umjetnost je tada na sreću i moguće više nego danas već imala neko maleno pravo na svoje vlastite ”zablude” i film je normalno prikazan u kinima unatoč mišljenjima ideoloških komisija kako nam više trebaju filmovi koji će domaću povijest smjestiti u kontekst one opće klasne borbe i njenih svjetskih horizonata. Mračna vizija nije kod tog filma iscrpljena tek njegovim simboličkim odnosom prema nacizmu ili socijalizmu, podjednako je aktualna i u današnjem stanju kada siva i razmnožena birokracija također pod firmom izabranih od strane naroda želi biti i ostati samodostatna monada koja sužava slobode i glođe za vlastitu korist.

Godine 1980. Papić završava film ”Tajna Nikole Tesle” u kojem nastupa i čuveni ”Orson Wells”, a 1988. godine po romanu Ivana Aralice ”Okvir za mržnju” snima ”Život sa stricem” koji osvaja »Veliku Zlatnu arenu« i nagradu kritike na Filmskom festivalu u Montrealu. Isti film nominiran je i za »Zlatni globus« u kategoriji najboljeg filma s ne-engleskog govornog područja. Među djelima nastalih u nekoj vrsti produkcije samo-viktimizacije. a koja se pojavljuju nakon raspada Jugoslavije, nalazi se i Papićev već spomenuti film ”Priča iz Hrvatske” (1992.), koji prikazuje povijest jedne obitelji u rasponu od dvadesetak godina opterećene hipotekom nesretnog događaja iz 1971. godine odnosno Hrvatskog proljeća. Tragikomedija ”Kad mrtvi zapjevaju” snimljena je 1998., i donijela je Papiću njegovu treću Zlatnu arenu. Posljednji film ”Cvjetni trg”, nedavno nagrađen na festivalu u Montrealu, bavi se naraslim kriminalom i korupcijom u našem tranzicijskom društvu, i biti će u nas predstavljen na proljeće.

Odlazak Krste Papića, doajene naše umjetničke tradicije ne-dogmatskog stvaralaštva, gubitak je važnog uzora nastalog u uvjetima i situacijama koje više ne postoje a o kojima njegova dijela briljantno svjedoče. Svaka je istinska umjetnost kao skok u nepoznato, moguće i neprijazno podneblje idejne ili političke klime koja sebi često uzima pravo da bude jedinim tumačem svega, pa i onog fantastičnog i ne postojećeg a opet prisutnog kao što je to pokazao u svom ”Izbavitelju”. Nema klišea koji može da nas uvjeri u svoju neminovnost, jer ništa i nije onako kako se naprečac čini. To je moguće ona poruka koja nam ostaje u filmovima Krste Papića. Laka mu zemlja.