Piše: Marijan Grakalić

Vlažno prijepodne zagrebačke veljače. Valentinovo. Gore iznad oblaka i dalje je sada nevidljiva besmrtna daljina neba. Ponekad ona ustrepta osjećanja zavodeći nas jedinstvenom čežnjom pa nam se tada sve naše zemaljske prilike u trenu učine tek nečim prolaznim, nestalnim i nalik nesigurnom hodu po ulicama koje ne mare nit za naše slutnje nit za stopala što ih dotiču. Predodžba nedohvatnoga zasigurno je najjači afrodizijak erosa, njegovo unutarnje ali i demonsko svojstvo bez kojeg nema niti one svete predodžbe o carstvu nebeskome ili uzvišenoj ljubavi. Pa opet, što je čovjek bez uvjerenja u svijetu usamljenih slova i znakova za koje je i inače slabo razumijevanje pa se njihovo značenje često nađe tek kao sporadična pojava. Siromašni duhom vjeruju da su oni jedini gospodari koji postoje u kući vlastite nutrine i da tamo istinski vladaju i stanuju, no bit će da je priroda tog obitavanja sasvim druga. Na tome tragu, o jednoj obitelji, ustvari i o dvorcu i onom unutarnjem nebu što je uvijek iznad nas ma gdje na ovom svijetu bili, govori novi roman Božice Jelušić sada predstavljena u Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu.

Sve se tu sklupčalo unatoč oprekama gotovo dijalektički na stranicama romana: pojedinac i obitelj, literatura i selsko mudrijašenje, provincija i metropola (Beč), tradicija i novotarije. Kroz sve naše ratove, revolucije i demokracije kopne negdašnji idoli plemenitost dajući svoje danke kako vlastitoj tako i općesvjetskoj nesavršenost, dok istovremeno raste atmosfera koja svakodnevno potvrđuje vječno predvečerje starih vrijednosti i sumračnu tiraniju razočarenja što se dan danas potvrđuje osjećanjem zaustavljene stvarnosti i svojevrsnim porazom negdašnjeg smisla. Božica Jelušić ne bavi se pri tome nikakvim magičnim utjecajem utjehe, ona se prihvatila literarnoga istraživanja nadahnuta dvorcem Barangor kojeg je nekada kupila i pomalo vremenom obnovila, no to se ne događa tek prostodušno i materijalno već i kroz pisanje romana. Rekonstrukcija se tako zbiva u cjelini u kojoj su uračunata i snoviđenja, mala povijest samoga kraja, zaboravljene partije pasijansa koje su nekada služile za živčano rasterećenje i riječi koje opisujući prošli život nestale obitelji kao da prolaze kroz davno popucala ogledala propitujući stvarnost onih silueta zaboravljene vidovitosti i nade da bi se sve na kraju završilo apsurdom koji se već prije realno slutio.

Slike života tek kroz literaturu tako postaju ono što uistinu jesu, jedinstvene i prepoznatljive krhotine nestalog kristalnog dvorca putem kojih ponovo uskrsavaju kroz imaginaciju zaboravljenih i davno prošlih životnih postulata. Unatoč tome ne radi se o možebitnoj duševnoj ekshumaciji već o jedinstvenom i poetičnom književnom djelu kojeg dakako treba preporučiti, naravno ne kao neki jednostavni nadomjestak neiživljenih strasti ili kao sporadičnu dozu umirujuće hipnoze za što su zaduženi ljudi koji pišu tek slučajno, već kao djelo koje svjedoči o istinskoj književnoj klasici kojoj posve očevidno Božica Jelušić i pripada.