Piše: Edit Glavurtić

Svi koji čitate moje priče znate koliko me zanimaju ljudske sudbine rasute u vremenu. Ovih sam dana u potrazi za pjesmom „La Paloma“ tražila verziju koja najbolje odražava duh vremena u kom je bila popularna, i odmah se izdvojila izvedba tenora Josepha Schmidta. Je li nekada netko čuo za njega? Mislim da ga u našim krajevima zaista nitko ne pamti, a bio je jedan od najpoznatijih i najslavnijih pjevača Njemačke i Evrope tridesetih godina prošlog stoljeća, „mali Caruso“, zvijezda u vremenima kad zvijezda nije mogao biti svatko.

Njegova je priča prava remarkovska, porijeklom rumunjski židov kom je njemački bio materinji jezik (jer je tada taj dio Rumunjske pripadao Monarhiji), glazbu je studirao u Berlinu i bio slavljeni tenor, no zbog izrazito niskog rasta nije nastupao u operi, nego na radiju, filmu i koncertima diljem Evrope.

Dolaskom Nacionalsocijalista na vlast sve se promijenilo, pa je bio prisiljen na bijeg, najprije u Beč, pa u Belgiju i na kraju u Francusku gdje je interniran u logor iz kog je više puta pokušao pobjeći u Švicarsku.To mu napokon i uspijeva ali je u švicarskom logoru morao tri mjeseca čekati azil gdje je iscrpljen obolio i umro od zatajenja srca u dobi od samo 38 godina. Dan nakon smrti stigla je i radna dozvola – da je preživio, bio bi slobodan.

Ali nije. Sudbina je Schmidtu podijelila čudne karte, vrhunski talent u vremenu kad su kriteriji bili jako visoki, bljesak velike slava, popularnost, i brojne obožavaoce. Je li u danima uspjeha kad mu je svijet bio pod nogama mogao i slutiti da korača u susret bijedi progona, izbjeglištvu i tužnom, osamljenom kraju?

Naravno da nije, nitko ne može znati koliko će dugo njegova zvijezda svijetliti, niti se pred svojom sudbinom itko može sakriti. Jedino što svatko doista ima jest sadašnjost, samo ovaj trenutak, jer prošlo je prošlo, a jedina izvjesnost budućnosti jest zaborav.

Za sve jednako.

I zato, blagoslovljen bio ovaj čas, moje jedino istinsko bogatstvo, i ja u njemu. Jer sutra… sve već može biti drugačije, nema sigurnosti ni zaštite od neminovnog. O tome govori priča o Josephu Schmidtu.