Piše: Marijan Grakalić

Moja prva objavljena novela ”Badessa madre Antonia” u mnogočemu je paradigmatska za ovaj kontekst pitanja… Osim one neodređene Kalebove primjedbe, nitko ništa nije prigovorio ideji te novele. Tek u novije vrijeme pozvao me strogo na red prof. dr. Ante Kadić, ali to je bilo sa crkvenog stajališta. Zato je bio oduševljen kad je vidio novu verziju, i odmah napisao nešto u časopisu ”Marulić”, ali i opet s istoga stajališta, shvativši novu verziju kao moje konvertitstvo i tapšući me kao razmetnoga sina. Nije čudo, jer su me i neki liberalniji mladci upravo u ”Vijencu” optužili da sam se presalamudio, kao što je u nas običaj, sukladno političkim promjenama.

(S. Novak, ”Protimbe”, str. 147-148)

Među pričama o oduvijek prividom prikrivenim zakonitostima svijeta što se prepričavaju često i šapatom u mračnim kutcima osiromašenog grada mnoge bave onom demonskom prirodom odnosa volje i prigode. Ne postoje izlike koje po tom pitanju prištede bilo koga, i oprez tu ništa ne znači jer se naknadno nemoguće okoristiti jadikovkom. Ona tek podstrekne osjećanje koje umrtvi čovjeka kao da se radi o anesteziji što prethodi dubljoj bezglavosti. Nervoza kojom nas sustiže prošlost u novom vremenu nema nadomjeska. Ona je prava mjera opravdane panike, ponekad fatalne zato jer se ne može poreči.

Urbane kronike bilježe raznovrsne obrate u onom često nemilom odnosu kruha i politike, odnosno pitanja što je bilo prije, kokoš ili jaje. Možda bi bilo najbolje da prošla djela, pa ma kakva bila, i dalje ostanu naši neotkopani mrtvaci. Mjesto za paljenje svijeće i karmine nad mitovima mladosti koji posjeduju onaj izvorni dojam svježine svjetlosnim godinama udaljen od naknadno proračunate prefriganosti. Ona tek priznaje nemoć.

 

Postoji grijeh propusta. Odnos se ponajprije na situaciju kada se propusti mogućnost da se bude pod svaku cijenu neovisan od nadzora i nazora. Uostalom, što bi bilo od umjetnosti da je ostala u raljama praznovjerja, astrologije, skolastike ili proročanstava? Vještine koje na Balkanu podjednako služe tome da se umire i narod i vladari. Tako i nije neko čudo kada nagon izjeda razbor, na što svaka politika uvijek računa, ili je pak i ona tu pod računom. Čudo je ipak drugo. Kada se sve to prihvati kao počelo po kojem se zbiva gotovo sve, podjednako i božji i prirodni zakoni, i ono što bi nas trebalo okrijepiti u žgaravici i naprasnoj težini u trbuhu.

Moguće je kako nevidljivi šinjeli duše predstavljaju težu posljedica nesreće pogažene kopitima ata opće drame u kojoj sustavi umiru kako bi nastali novi, pa se onda vječni abonenti ponovo nastoje uzdići shodno tom svom nutarnjem dresu. Ispraviti samog sebe i izmijeniti vlastitu fizionomiju postaje ponekad pomalo nezavidno zamračenje ukupnog smisla. Ipak, možda je političko biće čovjeka ljepše u literaturi no što se inače čini, pogotovo onda ako se pri tome ispostavi da je isti jedinstveni komornik vlastitih uvjerenja još od rođenja. No možda pupoljak spoznaje tko smo i što smo može niknuti i više puta, pa onda je isto i s novelama.

Nekako se cijela tragikomedija dobrog dijela jednog pokoljenja naših pisaca svodi na nemogućnost odmaka od politike. Paradigme vječne milosti talentu koja ga na razne načina, kroz fondove, ministarstva, položaje, poticaje, komitete ili direktive, bila ona pri tome omražena ili ne, željena ili pak nametnuta, uvijek nekako (z)brine.