Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Lea Wight

Ne znam kako se osjeća čovjek koji cijeli život provedu u istom gradu, ponekad u istom kvartu ili ulici. Mislim da nalikuju stablu jabuke koja je korijenom srasla sa tlom, a krošnjom sa nebom, pa kako vrijeme prolazi postaju jedno, a presađivanje nemoguće.

Moj je put bio teži, jer često sam morala seliti, i uvijek se iznova prilagođavati. Dolazila sam i odlazila, mijenjala kuće i stanove u kojima bih ostavljala komadiće sebe, svojih dana i svog smijeha, tugovanja, rođendanskih proslava i kasnih večera za dvoje, okupljanja prijatelja u ateljeu, razgovora do jutarnjih sati.

Gdje su sad svi ti stolovi koje sam prostirala bijelim stolnjacima, kreveti u kojima sam spavala, naslonjači u kojima sam čitala, kuhinje u kojima sam spremala hranu, prozori kroz koje sam gledala kišu?

Jedna stara kamena kuća u Maslinici imala je dvor koji je mirisao na život, na ljubav i djetinjstvo. Ružmarin i lavanda, kamen, nebo i more izvor su svih boja sa moje kasnije slikarske palete. U zagrebačkoj Dubravi odrasla sam u kućici malenoj, vlažnoj i tamnoj i za najsvjetlijih ljetnih dana. Ali čak i tako skromna imala je ono nešto… veliki orah u dvorištu i jesenje noći vjetrovite i kišne, kad bih satima slušala ritmičko pucketanje, i zavijanje vjetra u granama. Danas znam da je početak svih mojih priča i pjesama u toj krošnji.

Zatim moj dom na Trešnjevci, u blizini željezničke pruge. Pored prozora mali radni stol i krevet, police s knjigama, ispred drvo jorgovana. U rana proljetna jutra budio me njegov miris pomiješan sa mirisom svježe pržene kave iz obližnje Franckove tvornice. I zvižduci noćnih vlakova, zvuk koji sam naprosto obožavala.
Pozivao je u daljinu, u potragu, obećavao je svijet i nudio sva njegova čuda.

I gdje bi ova priča završila kad bih opisivala sva mjesta na kojima sam živjela u Beču, koliko sam samo puta mijenjala adresu. I onda kad sam se napokon skrasila uvjerena da ću ovaj put pustiti korijen i ostati… Ponovo iznenađenje i selidba za Zagreb.

Na svakoj od mojih stanica čekalo me nešto što drugo, priča drugačija od prethodne. Čak i tamo gdje nisam rado boravila uvijek se odvajalo nešto što me grlilo tako da se moglo prihvatiti i ostalo.

Zapravo, dom sam nalazila svugdje gdje me netko s ljubavlju čekao, jer ljudi su ti koji kuću čine domom. Gdje je nečija dobra ruka u vazu stavila moje omiljeno cvijeće, šalicu kave pored kreveta ujutro.

Pa mirisi… miris domaće juhe, tek pečenog kolača, uljene boje i lanenog ulja. Gomila knjiga pored kreveta tako da mi uvijek budu pri ruci. Parfem zaboravljen na pisaćem stolu. Rilkeova pjesma pored knjige recepata.

Moj dom – mjesto gdje se oko mene meko savijaju i naslonjači i kreveti, gdje mi vrapci dolijeću na dasku prozora, a ja gledam u mali zeleni drvored i smijem se kiši i oblacima, vjetru i suncu. Pa u ruke uzimam kist, sretna, bez potrebe da tragam dalje.