Piše: Marijan grakalić

U uistinu golemom stvaralačkom opusu doajena naše umjetničke fotografije Marije Braut posebno mjesto zauzimaju portreti viđenih i poznatih lica s javne scene. Naravno, te fotografije nisu tek dokument medijskoga životu grada i vremena prelomljena višeznačnim i slojevitim naputcima novinske produkcije i njezinih simbola, već su također važni i kao umjetnički eksponati.

Na fotografijama portreta Marija Braut neumornom dosljednošću izmjene svijetla i sjena, kroz majstorski izvedene kontraste i prelaze, ističu se sve najvažnije karakteristike lica koja gledamo. Pri tome dojam da su fotografije nastale gotovo nehotice uvodi nas na lagan način ne samo u prošlo vrijeme već i u trenutak koji ga nadmašuje time što nam se otvara očita mogućnost njegovom svjedočenju. Tako poetika Marije Braut sadrži ovdje jednu značajnu poetiku odvažnu i slobodnu da se kroz igru sjena i bljeska prođe kroz privid, nadvisi zatečena napetost ili opuštenost, pesimizma ili optimizma, briga ali i veselje. da bi nas tako obogatila jednim čistim i jasnim likovnim iskustvom. Upečatljivost portretne fotografije dobiva dimenziju u kojoj je prevladana sama zadana činjenica, izgled nečijega lica ma kakvo ono bilo, jer sama fotografija postiže zanimljiv i bitan estetski kriterij nastao na temeljima poetičke vizije autora. Aura umjetničkog dara tu predstavlja sve budući da je ona bitna dopuna perspektive licima koja nas promatraju s Marijinih fotografija.

Postoji i svojevrsna sretna simbioza talenta i prigode koja se karakteristično susreće u svim fotografijama Marije Braut, pa tako i u ovima. Istodobno, ona povezuje one gotovo klasične fotografske elemente s modernim izrazom i svjedoči otklonu od tako česte portretne učmalosti. Zbog izvjesne doze mitografije ove fotografije ujedno i rekonstruiraju prošli svijet i njegove aktere proširujući ono što stvarnost trenutno jest podsjećanjem i na ono što je već bila. Ujedno, one u i slutnja onog što će biti kada jednog budućeg dana sadašnji portreti i sva naša lica budu dijelom nečije, ne nužno i naše prošlosti. Svojstvo obnaženosti nečije prilike tako se ne mjeri time je li čovjek na slici zakopčan do grla, već onom dvostrukom prirodom koja se otkriva u primjerima umjetničke konstrukcije i dekonstrukicje upućenima na isticanje čiste forme zrenja koje postoji iza svih stvari, pa i onih koje razgolićuju ovi portreti. Zahvaljujući tome, a i zato što ne možemo odbaciti naš vlastiti ukus na društvenu marginu komercijale, oni ocrtavaju središnje mjesto kada se radi o neponovljivosti bilo čijeg života i lika. Slika su prirode svekolikoga protuslovlja što nas okružuje.

(Izložba se otvara u subotu, 23. veljače, u 19 sati)