Piše: Marijan Grakalić

Umrijeti u prijelomu vremena i zaborava, ugasiti se unatoč svemu i svakome, podjednako i dobru i zlu, u prkosu vlastite kobi i prirode koja je prezirala nemoć i tugu kako što priliči svakoj snažnoj duši, da bi se na kraju nakon teške bolesti posustalo u patnji, tragična je sudbina Damira Petrovića Fona. Utihnula je muzika koja već dugo odjekuje sjećanjem i veže me uz jedno posve drugo doba i uz prilike kada je prijateljstvo bilo sve, zagrebačke ulice ritam života, snovi stvarni baš kao što je to sada i onaj beskraj u kojeg je otišao Fon. Tišina tu nije mjera utjehe već tuge i žalosti. Sve mi se više pričinja da živim u Zagrebu kakvog više nema i koji nam svima već odavno nedostaje, koji je tako i tako na odlasku zajedno sa svima nama i našim idealima jer gubeći prijatelje gubimo i sami sebe.

Nemoćni bogovi naših dana ne razumiju više ni svoj brige. Damir Petrović odrastao je nedaleko Filmskog centra Zapad na našem domaćem asfaltu i s njime se srodio na način neposrednih životnih počela koja se ponekad pripisuju magiji koju posjeduje grad. Svjedočanstvo je to osebujnog životnog puta koje ide od radničkoga djeteta do uspješnog graditelja, od fakina i plebejca iz predgrađa do igrača i kasnije predsjednika ragbi kluba Zagreb a potom i poduzetnika koji se naziva Fon, o vještom jeziku koji znade za coprati i prefriganu kumicu na Dolcu i pokvarenog ministra u vladi. Bio je on oličenje onog duha starog Zagreba koji jasno uočava groteske i baš njima ne samo da svodi stvar na pravu mjeru nego ujedno i ističe ono što je bit stvari a time i egzistencije bez magli i pričina.

U nekim drugim pričama, onima koje idu zavojitim cestama uz koje stoje kuće s prozorima iza kojih se na bijelom zidu naziru sjene možda i sretnih ljudi, odzvanjaju čitave epopeje pomalo zaturene vjere u smisao kojeg nam daje stvarnost nakon što ode prijatelj. Možda bi bilo i drugačije da su vjetrovi koji nas dohvaćaju s vremena na vrijeme pokorniji, da još postoje stare brijačnice i krčme koje sada zjape napuštene i prazne, da su kićeniji pragovi iza kojih nisu izgubljeni dojmovi doma i češći onaj vrisak nenadan i ushićen koji može prelomiti i raznijeti svu turobnost koja nas je sustigla.

Ne tješi me Borgesova misao kako čovjek stalno upija smrt, pa makar bila i izrečena tek kao slutnja nečeg vječnog i svakome stranog, iako se to stalno ponavlja. Najčešći je slučaj da nas ona najviše pogodi onda kada je već prekasno i da, sve što god rekli, više ne stiže onom čija je zadnja noć već prošla. Pozdrav je znak da se ne mirimo s nijemim silama – Zbogom dragi prijatelju, bio ti spokoj duši i laka zemlja.