Piše: Edit Glavurtić

Još u ranoj mladosti otkrila sam te cipelice u svom tajnom putnom kovčežiću zajedno sa stvarima koje naizgled djeluju obično, ali su velika pomoć u svakodnevici.

Ima tu svega i svačega; jedan kišobran vedrih boja koji je moje zamjensko nebo u tmurnim vremenima, slamnati šešir koji usred zime može prizvati ljeto i njegove mirise, stari dalekozor koji mi u svako doba približi one koje volim a daleko su, kompas kojim se ravnam kad se izgubim u šumi svega onog što moram, a ne volim.

Moje cipelice posve nalikuju onima iz Andersenove bajke, iako su puno ljepše. Njegove su bile kaljače koje su jedne večeri u nekoj građanskoj kući vila Sreća i vila Briga podmetnule među ostalu obuću, s namjerom da nekom od gostiju tko ih u pomutnji navuče ispune želju.

Trebale su ga prenijeti na ono mjesto, ili u ono vrijeme koje poželi.

Istu moć imaju i moje cipelice, otkrila sam to prilično rano. Pa sam ih obuvala prije spavanja, i odjednom bih se umjesto u onoj mračnoj podstanarskoj sobici u kojoj smo boravile mama, baka i ja, našla u svojoj vlastitoj lijepo uređenoj, prostranoj sobi punoj cvijeća, slikovnica i igračaka.

Kad bi me na satu matematike nastavnik upitao zašto gledam kroz prozor, a ne na ploču, zapravo sam na nogama imala svoje cipelice, i nisam ni bila u razredu.

Od velike upotrebe u svim ovim godinama već su se pomalo i izlizale, ali još uvijek jednako služe. I umjesto da ih (kao što to odrasli ljudi već čine) obuvam sve rjeđe, suprotno logici, ja sve češće posežem za njima, svaki put kad mi zatreba malo snova, svaki put kad imam potrebu tiho se udaljiti i napuniti baterije.

Kad se sastanak oduži i više ne mogu pratiti dosadnu diskusiju, neprimjetno se iskradem u šetnju proljetnom šumom.
I odlutam, a nitko i ne primijeti da me nema.

Kad peglam ili brišem prašinu ja zapravo na nekoj lijepoj opatijskoj terasi gledam more, pijem bijelo vino, i jedem jagode.
Posljednjih nekoliko dana nisam bila u krevetu izmučena virozom i zuboboljom, o ne.

A, gdje sam sve zapravo bila, i u čijem društvu… neka ostane moja mala tajna. Da se čarolija cipelica ne prekine, jer zaista, zaista ne znam što bih bez njih?